Foto: Google DeepMind / Unsplash
Izvor: NACIONAL.HR
Zbog uvođenja umjetne inteligencije u Hrvatskoj bi se do 2030. moglo izgubiti više od 280.000 radnih mjesta, ali će to potaknuti i transformaciju rada i stvoriti nova radna mjesta. Stručnjaci za B&B otkrivaju zamke i prednosti nove ekonomije
Očekuje se da će u svijetu do 2030. biti ukinuto 92 milijuna radnih mjesta zbog umjetne inteligencije i automatizacije, ali i da će se otvoriti 170 milijuna novih radnih mjesta potaknutih razvojem umjetne inteligencije i novih tehnologija.
To znači da je rezultat 78 milijuna više radnih mjesta nego što će ih nestati, a nova stvarnost će biti snažna potreba za prekvalifikacijom radnika i razvojem novih vještina i zanimanja. U Hrvatskoj bi se moglo izgubiti više od 280.000 radnih mjesta do 2030., najviše u sektorima s ponavljajućim i rutinskim zadacima, kao što su proizvodnja, administracija, veleprodaja i ugostiteljstvo.
To su podaci koje je s nama podijelila Vesna Mamić, predsjednica Hrvatskog sindikata telekomunikacija koji je prošlog tjedna, u suradnji s Nezavisnim hrvatskim sindikatima, organizirao panel raspravu „Utjecaj umjetne inteligencije na dostojanstvo rada“.
Kako kaže, iako o otkazima zbog automatizacije i uvođenja umjetne inteligencije ima malo statističkih podataka, osobito za Hrvatsku, znamo da je sredinom 2024. godine tvrtka Transcom Worldwide u Hrvatskoj zatvorila projekt Klarna na kojem je radilo oko 200 radnika jer je švedska tvrtka Klarna raskinula ugovor o poslovnoj suradnji zbog zamjene agenata u službi za korisnike umjetnom inteligencijom. Radnici Transcom Worldwide su, govori nam Vesna Mamić, djelomično prebačeni na druge projekte, a djelomično su dobili poslovno uvjetovane otkaze uz otpremninu.
Objasnila je da su radna mjesta agenata u službi za korisnike ona na kojem razne kompanije uvode umjetnu inteligenciju. Tako je u Hrvatskom Telekomu testirana mogućnost uvođenja virtualnih agenata Adriana i Adriane koji su se pokazali daleko učinkovitiji i brži od čovjeka, a da preko 80 posto korisnika nije bilo svjesno da razgovara s umjetnom inteligencijom.
‘Zamjena poslova tek je vrh ledenog brijega. Algoritamski menadžment preuzet će donošenje odluka i upravljanje radnicima’
„Zagrebačka banka također ima virtualnog agenta Miu koja je korisnicima na raspolaganju 24 sata. Zanimljiv je slučaj korištenja umjetne inteligencije u Deutsche Telekomu koji je pomogao 8000 agenata koji rade na terenu i u pozivnim centrima da unaprijede svoje vještine kako bi bolje zadovoljili potrebe korisnika. Nije pitanje hoće li, već kada će umjetna inteligencija naučiti dovoljno podataka da umjesto pomagača zamijeni većinu agenata u korisničkoj podršci. Općenito govoreći, prema onome što umjetna inteligencija može raditi, ugrožena su baš sva radna mjesta. Kojom brzinom će to ići u sferi je nagađanja i procjena. Također, nagađa se koja radna mjesta će nestati i koja radna mjesta će se pojaviti. I to je teško predvidjeti, baš kao što ljudi koji su se vozili u kočijama koje su vukli konji po utabanim stazama nisu mogli ni zamisliti koja radna mjesta će se stvoriti kada kočije počnu mijenjati automobili. Jesu li mogli zamisliti vulkanizera ili asfaltere?“ zapitala se naša sugovornica.
Psiholog Zvonimir Galić s Katedre za psihologiju rada i ergonomiju Odsjeka za psihologiju FFZG-a ovom se temom bavi relativno intenzivno od 2003., od kada vodi projekt Hrvatske zaklade za znanost o implementaciji rješenja umjetne inteligencije u mjerenju psihičkih karakteristika u svrhu selekcije zaposlenika. Osim toga, već niz godina je suvoditelj, s Ninom Pološki Vokić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, interdisciplinarnog studija ”Upravljanje ljudskim potencijalima”, zbog čega mora cijelo vrijeme pratiti sve ključne trendove na tržištu rada.
Govoreći o eventualnim primjerima ljudi koji su izgubili ili bi mogli izgubiti radna mjesta, rekao je da su njegovi primjeri anegdotalni i da se odnose na to da su neki prevoditelji i grafički dizajneri primijetili da imaju manje posla. Možda najuvjerljivije priče čuo je iz svijeta ljudskih potencijala, vjerojatno jer se radi o sektoru kojim mu je najbliži i o kojemu najviše zna. Jedna od njegovih suradnica koja radi u Ujedinjenom Kraljevstvu rekla mu je da su firme koje se bave regrutacijom i selekcijom izložene značajnom ”downsizingu”, odnosno smanjenju opsega posla, kao posljedici razvoja umjetne inteligencije. Zajedničko svim ovim pričama je po njegovu mišljenju da se to odnosi na jednostavnije poslove koje obavljaju mlađi radnici i na njima „peku“ zanat za buduću karijeru. Eksperti u bilo kojoj domeni još se ne čine, smatra Zvonimir Galić, značajnije ugroženima.
Koji bi poslovi mogli biti pogođeni i u kojoj mjeri?
„Moj temeljni strah je vezan uz radna mjesta koja će nestati. Da odmah bude jasno, ne mislim da će svi poslovi nestati ni da će nas umjetna inteligencija lako zamijeniti. Ali prilično argumentirano je moguće tvrditi da će iste poslove moći raditi značajno manji broj ljudi. Međunarodni monetarni fond u prošlogodišnjem izvještaju tvrdi da će 40 posto poslova globalno biti ‘pogođeno’ umjetnom inteligencijom. Istovremeno, Darren Acemoglu, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, baš za odnos tehnologije i ekonomskog razvoja, taj postotak procjenjuje na 20-ak posto. Mene muči to što se mi kao društvo variramo između ‘AI hypea’ i potpunog ignoriranja teme. Ja sam negdje uz Acemoglua, značajan broj radnih zadataka bit će moguće automatizirati uz pomoću raznih alata umjetne inteligencije pa će to onda imati i značajan učinak na sve nas na tržištu rada“, odgovorio je Galić.
‘Najugroženija su radna mjesta na srednjim razinama hijerarhije. Neki autori to nazivaju ‘masakr Dilberta”, kaže Galić
Kako je rekao, umjetna inteligencija utječe na tržište rada jer uspijeva riješiti neke kognitivne zadatke koje su prije mogli izvršiti samo ljudi:
„To treba razlikovati od ranije automatizacije u kojoj su jednostavne manualne poslove poput varenja i farbanja zamijenili roboti. U tom smislu, ova promjena je sveobuhvatnija jer zahvaća radna mjesta na svim razinama organizacijske hijerarhije. Dapače, prema trenutačnim simulacijama, najugroženija su ona koja se nalaze na srednjim razinama organizacijske hijerarhije i uključuju izradu prezentacija i izvještaja. Ovo neki autori zovu Masakrom Dilberta prema popularnom američkom novinskom stripu. Složenija radna mjesta sa značajnom psihomotoričkom komponentom kao što su, primjerice, majstori i čistačice još nisu ugroženi jer bi razvoj umjetne inteligencije trebao pratiti dodatni razvoj u robotici. Konačno, zanimanja koja uključuju snažnu interpersonalnu komponentu još su daleko od ukidanja. Doduše, i tu je pitanje do kada.“
Darije Hanzalek, predsjednik Sindikata grafičara i medija, podsjetio je na činjenicu da smo prije pola stoljeća u tiskarama imali desetke radnika koji su doslovce slagali metalna slova, a u novije vrijeme već godinama imamo CTP sustave koji pripremu šalju direktno s računala na ploče za otisak te isti posao izvrši nekoliko grafičara. Kako kaže, mogućnosti strojeva i automatizacija procesa su neusporedive, broj radnika je višestruko smanjen u svim procesima od tiska do dorade, u kojoj je ipak ostao nešto veći broj radnika.
„Iako poslovi postaju nešto fizički lakši, stalno se podiže tempo rada, smanjuju se ekipe za strojevima, forsira se učinkovitost na štetu otpornosti i elastičnosti. Čim nekoliko radnika ispadne iz zupčanika, nužna fleksibilnost nastoji se premostiti izvanrednim angažmanom i dodatnim opterećenjem preostalih radnika. Umjetna inteligencija ulazi u obradu fotografija, ali i njihovo kreiranje, a postoje programi koji danas nude tipske prijelome cijelih novina. Koliko daleko idu promjene možda najbolje oslikava višemjesečni masovni štrajk stotinu i više tisuća medijskih radnika u Hollywoodu, odnosno u SAD-u, proveden 2023. godine. Tada su, između ostalog, scenaristi tražili jasna ograničenja za umjetnu inteligenciju u području njezina učenja i zamjene pisanja scenarija, a glumci su ustali protiv pokušaja uzimanja njihovih 3D hologramskih otisaka kako bi umjetna inteligencija stvarala nove sadržaje na njihovim modelima“, rekao je Hanzalek.
Govoreći o utjecaju umjetne inteligencije na poslove u novinarstvu, Hanzalek je prvo ocrtao današnji medijski kontekst. Tako je rekao da se danas većina informacija čita na mobitelima, čitatelji su sve površniji, traže kratke i bombastične naslove, a nakon pete rečenice idu na iduću vijest. Društvene mreže su, istaknuo je Hanzalek, omogućile svima da postanu kreatori sadržaja, pa danas svi na neki način misle da su postali „novinari“. Ta mogućnost izražavanja jest demokratska, povećala je količinu informacija, ali im je debelo srozala kvalitetu. Čak i umjetna inteligencija, dodao je, počinje kreirati vijesti, a mi sve manje pitamo jesu li istinite, važno je da nam privlače pažnju ili zabavljaju.
Uz takav sadržaj, na društvenim mrežama svatko postaje i urednik onoga što prati.
„S obzirom na naše preferencije, algoritmi nas pune istim temama, vijestima i sadržajem usklađenim čak i prema našim stavovima. Tako mi pogonjeni algoritmima svakodnevno stvaramo vlastitu iskrivljenu sliku svijeta. Nije čudo da u tom sve glasnijem šumu dezinformacija, u kojem svatko čuje ono što želi, društvo ponovno postaje sve više polarizirano. Stručno, analitičko i pouzdano novinarstvo ugroženo je i to opasno. Nažalost, to mnogima nije više važno, jer istina više nije važna. Stoga se već sada suočavamo s pokušajima nekontroliranog ulaska umjetne inteligencije i u sve pore novinarstva, a protiv čega se otvoreno bore kolege iz Sindikata novinara Hrvatske. Traže zaštitu novinarskog rada, između ostalog i od njegova neovlaštenog korištenja za učenje umjetne inteligencije. Ističu važnost istinitosti, točnosti, nepristranosti, odgovornosti za informaciju i zaštite izvora u novinarstvu. Zahtijevaju punu transparentnost i jasnu oznaku svake informacije koja je nastala putem umjetne inteligencije, uključujući naravno i ‘deepfake’. U konačnici, svaku uređivačku politiku, njezin rad i odgovornost, može nositi samo čovjek“, rekao je Hanzalek.
I Vesna Mamić i Hanzalek upozorili su na veliki problem koji se pojavljuje kada je riječ o korištenju umjetne inteligencije u odnosima poslodavaca prema radnicima. Hanzalek je istaknuo da je zamjena poslova tek vrh ledenog brijega i da je veći dio, za mnoge još ispod površine, tzv. algoritamski menadžment koji bi mogao uskoro ući u sve faze radnog odnosa. Te faze su zapošljavanje, donošenje odluka i upravljanje radnim procesima i upravljanje učinkom, odnosno nadzor i ocjena radnika.
Hanzalek: ‘Bojim se da će dio radnika biti u riziku da postane pripomoć za umjetnu inteligenciju, poput ‘digitalnih magaraca”
Hanzalek je rekao da algoritmi ne smiju postati alibi poslodavcu i menadžeru, odnosno poslodavac ne smije reći da nije on taj koji kritizira radnike, otpušta ih ili im uskraćuje prilike, već algoritam. Voditelj kao čovjek, smatra on, nikada ne smije biti izbačen ni iz postupka provjere učinka jer u protivnom postoji veliki rizik da se radnici odvoje, da u njima rastu osjećaji da je njihov poslodavac hladan i neosoban, da iskrive svoje ponašanje prema pogađanju samo ciljeva izmjerenih algoritmom te da u suštini ne brinu o obavljanju posla i cjelovitom osobnom razvoju.
„Ovi algoritmi potencijalno mogu omogućiti kontinuirano prikupljanje većeg broja podataka o uspješnosti radnika, biti podrška ljudskim rukovoditeljima u odnosima prema radnicima, ali samo s ciljem pomoći u uočavanju obrazaca, otkrivanju problema koje ljudski rukovoditelji ne bi primijetili, identificiranju radnika kojima je potrebna dodatna obuka ili pomoć. Dodatni podaci mogu pomoći menadžerima da shvate kako njihovi izravni izvještaji najbolje djeluju i koji će stilovi upravljanja ili trenerski savjeti biti učinkoviti i dobrodošli kod radnika. Uvijek prikupljanje i analiza podataka moraju biti proporcionalni, transparentni i dovoditi do konstruktivnih povratnih informacija poslodavca i odluka koje vodi i daje čovjek. Svi alati moraju biti postavljeni ispravno, pošteno i pravedno, a poslodavci trebaju s radnicima i njihovim predstavnicima voditi otvorene rasprave o uvođenju i korištenju svih novih tehnologija“, rekao je Hanzalek.
Naglašava da je umjetna inteligencija prije svega, i barem zasad, samo alat i da se ona može različito koristiti, biti i opasnost i prilika.
„Poput atomske energije, kojom je čovjek učinio dobro, ali još više zla. Stoga je presudno u čijim je rukama umjetna inteligencija i zašto se koristi. Bude li korištena u korist čovjeka i društva, ona je prilika da se čovjeku olakša rad i život. Bojim se da idemo u smjeru korištenja umjetne inteligencije u korist elita, kapitala i profita. Tada ona predstavlja realnu opasnost da se čovjeku oteža pozicija u radnom odnosu, da se ljudima oduzme rad i mnoge gurne na margine društva. Bojim se i da će dio radnika biti u riziku da postane pripomoć za umjetnu inteligenciju za njezino kretanje i fizički otisak u realnom svijetu, poput njezina ‘digitalnog magarca’. Umjetna inteligencija je na sreću još uvijek zarobljena u računalu, nespretna je u korištenju vlastitog skeleta i njezina egzistencija je zasad podložna temeljnoj kontroli čovjeka. Ako joj dozvolimo da ovlada svime, tada nećemo samo ugroziti radna mjesta, već i vlastitu vrstu“, zaključio je Hanzalek.
Na Svjetski dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Europska konfederacija sindikata (ETUC) poziva predsjednicu Komisije, Ursulu von der Leyen, da osigura mjere za rješavanje temeljnih uzroka siromaštva zaposlenih u Programu rada za 2026. godinu.
U pismu poslanom danas, glavna tajnica ETUC-a Esther Lynch, upozorava da je siromaštvo veliki problem, čak i među zaposlenima: gotovo svaki deseti radnik u EU je u riziku od siromaštva, a gotovo polovica osoba s minimalnom plaćom mlađih od 35 godina ne može si priuštiti samostalan život.
„Siromaštvo nije neizbježno. To je politički izbor“, rekla je Lynch. „EU mora ulagati u kvalitetna radna mjesta, pravedne plaće i pristojno stanovanje. Tako iskorjenjujemo siromaštvo i gradimo pravedniju Europu.“
ETUC ističe tri ključna zahtjeva:
1. Mjere za kvalitetna radna mjesta
ETUC poziva na Zakon o kvalitetnim radnim mjestima kako bi se riješila rastuća kriza siromaštva zaposlenih i nesigurnog zaposlenja. Zakon mora uključivati fokus na pristojne plaće i sigurne ugovore o radu putem kolektivnog pregovaranja. To zahtijeva reviziju pravila javne nabave kako bi se osiguralo da javna sredstva idu samo poslodavcima koji pružaju kvalitetna radna mjesta, te mjere protiv zlouporabe podugovaranja. To također znači poduzimanje mjera protiv uzroka napuštanja radnog mjesta, uključujući izgaranje, te za pravednu tranziciju. Sva radna mjesta moraju biti kvalitetna radna mjesta.
2. Zaustaviti planove koji slabe prava radnika
ETUC upozorava na uvođenje 28. režima poduzeća, zasebnog skupa pravila za korporacije koji bi im potencijalno omogućio zaobilaženje nacionalnih zakona o radu i kolektivnih ugovora. To bi značilo katastrofu za radnike, slabeći njihovu pregovaračku moć i sposobnost dobivanja povećanja plaća.
„Pozivamo Komisiju da potvrdi kako 28. režim poduzeća neće dirati standarde zapošljavanja i radno pravo. Svaki pokušaj zaobilaženja nacionalnih zaštita ili kolektivnih ugovora je neprihvatljiv i doveo bi do socijalnog dampinga“, napisala je Esther Lynch u svom pismu von der Leyen.
3. Pristupačno stanovanje za sve
S obzirom na to da troškovi stanovanja rastu brže od plaća u mnogim zemljama EU-a, ETUC pozdravlja nadolazeći Europski plan pristupačnog stanovanja i poziva na povećanje plaća koje odražavaju stvarne troškove stanovanja, jaču regulaciju špekulacija i kratkoročnog najma te ulaganja u javno, socijalno i neprofitno stanovanje.
ETUC naglašava kako samo minimalne plaće nisu dovoljne, one moraju biti primjerene i usklađene sa stvarnim troškovima života. Direktiva EU-a o primjerenoj minimalnoj plaći pruža okvir, ali mora se ojačati provedba. Socijalni uvjeti za sva financiranja EU-a vezana uz stanovanje ključna su poluga kojom EU može ublažiti uvjete i poboljšati plaće u građevinskom sektoru.
Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU
Najveći porast ponovo u skupini Stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva
Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u rujnu 2025. u odnosu na rujan 2024. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,2%, dok su u odnosu na kolovoz 2025. (na mjesečnoj razini) u prosjeku više za 0,4%.
Promatrano prema glavnim skupinama klasifikacije ECOICOP, na godišnjoj razini, najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u skupinama Stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva, za 8,8% (doprinos porastu od +1,49 postotnih bodova), Restorani i hoteli, za 7,0% (+0,36 postotnih bodova), Hrana i bezalkoholna pića, za 5,7% (+1,52 postotna boda), Alkoholna pića i duhan, za 5,3% (+0,26 postotnih bodova), Zdravlje te Razna dobra i usluge, po svakoj skupini za 4,5% (doprinos porastu od +0,14 postotnih bodova u skupini Zdravlje te +0,28 postotnih bodova u skupini Razna dobra i usluge), Rekreacija i kultura, za 3,2% (+0,17 postotnih bodova), Komunikacija, za 2,4% (+0,12 postotnih bodova), te Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva, za 0,2% (+0,01 postotni bod). Porast cijena na godišnjoj razini ublažio je pad cijena u skupinama Obrazovanje, za 1,0% (doprinos padu od -0,01 postotnog boda) te Prijevoz, za 0,8% (-0,11 postotnih bodova).
Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, u rujnu 2025. u odnosu na rujan 2024. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,6%, dok su u odnosu na kolovoz 2025. (na mjesečnoj razini) u prosjeku niže za 0,6%.
Izvor: DNEVNIK.HR
CRNA STATISTIKA
Iako plaće rastu, uz visoke troškove većina Hrvata i dalje jedva spaja kraj s krajem. Sindikati tvrde da priča o skupoj radnoj snazi nije istinita i stvara krivu sliku. U realnosti, kažu, hrvatski je radnik – debelo potplaćen.
Ako se pita Hrvate, prema statistici portala Mojposao, plaćom je zadovoljan tek jedan od pet radnika. Da je domaći zaposlenik u sve nepovoljnijem položaju ponovno upozoravaju sindikati.
“Sve češće čujemo kako je velik rast plaća i kako su visoki troškovi radnika. Hrvatski radnik nije preskup nego je kronično podcijenjen i potplaćen. Strategija jednog gospodarstva ne može se temeljiti na jeftinoj radnoj snazi”, rekla jeIzabela Delfa Mišić iz Nezavisnih hrvatskih sindikata.
Sat rada Hrvata, po Eurostatu, prije deset godina stajao je oko 9 eura, a danas 16,5.Dvostrukosmo ispod europskog prosjeka. Slovenci zarađuju 27, Talijani 30, Nijemci 43 eura, a Austrijanci 44,5 eura.
“Pa u nekim je poslovima definitivno potplaćen. Bilo bi bolje da malo veću plaću imamo”, rekla je Sanja.
“Mislim da je potplaćen. Pogotovo na nekim mjestima kao što su spremači, čistači i tako dalje. Nema života od plaće, samo preživljavanje”, poručila je Nada.
Najviše radnika ima između 40 i 44 godine. Prosječna plaća iznosi 1437 eura, no medijalna je oko 200 eura manja.
Ekonomski stručnjak ističe – sve ovisi o produktivnosti.
“Nije samo produktivnost pitanje čovjekovog rada i njegovih sposobnosti već i sustva u kojem se rad odvija. Hrvatska je zemlja koja ima miješani sustav tako da je niža produktivnost rada u državnom sektoru, a nešto veća u privatnom. Jedino podizanje razine produktivnosti, svi novi koncepti koji vladaju u razvijenim zemljama moraju jednostavno biti prihvaćeni u Hrvatskoj”, poručio je Damir Novotny, ekonomski analitičar.
Hrvatski radnik živi u daleko skupljoj realnosti, s manjim primanjima podmiruje jednake ili više troškove, ističu iz sindikata.
“Standard hrvatskog radnika najbolje će se poboljšati povećavanjem plaća kroz bruto, a ne neoporezive iznose. Prostora za to itekako da ima, to se vidi kroz neto dobit poduzetnika u Hrvatskoj koji je iznosio 9,9 milijardi eura”, nadodala je Delfa Mišić.
Dio struke rješenje vidi u smanjenju troškova poslodavaca. Koalicija sindikata došla je i do računice – za normalan život svima bi plaća trebala biti bar 2025 eura.
U posljednje vrijeme u javnosti se sve češće ponavlja rečenica o visokim troškovima rada u Hrvatskoj. Takva tvrdnja nije samo pogrešna, nego i opasna jer se njome stvara lažna slika da radnici koče razvoj gospodarstva i konkurentnosti.
Podatci Eurostata kažu suprotno: cijena sata rada u Hrvatskoj iznosi 16,5 eura, dok prosjek EU-a doseže 33,5 eura. Njemačka je na 43,4 eura, Austrija na 44,5 eura, Irska na 42,5 eura, a Belgija čak 48,2 eura.
Drugim riječima, hrvatski je radnik dvostruko jeftiniji od prosječnog europskog radnika i višestruko jeftiniji od radnika u razvijenim državama. Kako onda može biti „preskup“?
U javnosti se često govori o visokom postotku rasta plaća i troška rada u Hrvatskoj. No postotci bez konteksta znače vrlo malo.
Primjer iz drugog kvartala 2025. jasno to pokazuje:
Ispada da radnik u Austriji s „malim“ postotkom dobije više u apsolutnom iznosu nego radnik u Hrvatskoj s „velikim“ postotkom. To je ključna istina: postotci ne pune novčanike.
Radnici u Hrvatskoj plaćaju hranu, gorivo i režije po gotovo jednakim cijenama kao kolege u Njemačkoj ili Austriji. Ali plaće su im dvostruko niže. To znači da hrvatski radnici zapravo žive u skupljoj stvarnosti jer s manjim primanjima moraju pokriti gotovo jednake troškove života.
Razvijene zemlje rast plaća vežu uz rast produktivnosti, koji proizlazi iz ulaganja u tehnologiju, inovacije i obrazovanje. Dio poslodavaca u Hrvatskoj uštedu traže na radnicima, umjesto da ulažu u modernizaciju i nove proizvodne procese. Radnik se prikazuje kao trošak, a ne kao temelj svake dodane vrijednosti.
Hrvatski radnik nije preskup, on je kronično podcijenjen i potplaćen. Vrijeme je da umjesto varljivih postotaka počnemo koristiti apsolutne brojke jer one jedine pokazuju stvarnu razliku u plaći i životnom standardu. Ako želimo zadržati ljude u zemlji, podići životni standard i stvoriti održivo i konkurentno gospodarstvo, potrebna su tri koraka:
Sve dok radnike budemo promatrali kao problem, a ne kao rješenje, Hrvatska će ostati zemlja jeftine radne snage i iseljavanja!
Predsjednik
Dražen Jović
foto: NHS/SK
NHS – Eurostat je na svojim mrežnim stranicama objavio članak koji se odnosi na postotak građana EU-a koji si u 2024. godini nije mogao priuštiti obrok koji sadržava meso, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan (8,5 %), što je 1,0 postotni bod manje nego 2023. (9,5 %).
Postotak je bio znatno viši za osobe izložene riziku od siromaštva, odnosno 19,4 %, nego za osobe koje nisu izložene riziku od siromaštva (6,4 %).
Na nacionalnoj razini najveći udio osoba izloženih riziku od siromaštva koje si ne mogu priuštiti pravi obrok zabilježen je u Slovačkoj (39,8 %), a slijede Bugarska (37,7 %) i Mađarska (37,3 %). S druge strane, najniži udjeli zabilježeni su u Cipru (3,5%), Irskoj i Portugalu (5,1%).
Za Hrvatsku taj postotak iznosi 4%, što znači da si 154 649 hrvatskih građana (temeljem procjene stanovništva sredinom 2024. godine – 3 866 233 stanovnika) nije moglo svaki drugi dan priuštiti pravi obrok koji sadržava meso, ribu ili vegeterijanski ekvivalent.
Sposobnost da si svaki drugi dan priušti obrok s mesom, ribom ili vegetarijanskim ekvivalentom jedna je od stavki koje se promatraju na razini kućanstva kako bi se izračunala stopa teške materijalne i socijalne oskudice. To je jedna od sastavnica rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti. Pokazatelj se upotrebljava za praćenje glavnog cilja u pogledu siromaštva i socijalne uključenosti iz europskog stupa socijalnih prava.
Izvor: NOVI LIST
Hrvatska se posebno ističe jer je s porastom od 15 posto među europskim zemljama s najdinamičnijim rastom minimalne plaće
U ovoj je godini većina zemalja članica Europske unije značajno povećala minimalne plaće, pri čemu su u mnogim državama ti porasti nadmašili inflaciju. Pokazala je to analiza Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) u kojoj se tvrdi da je porast minimalca rezultirao stvarnim rastom kupovne moći radnika s najnižim primanjima.
U posljednja dva desetljeća uočava se trend rasta minimalnih plaća brže od prosječnih i medijalnih, što znači poboljšanje relativnog položaja najniže plaćenih radnika u odnosu na ostatak radne snage, navodi se u analizi Eurofounda.
Primjereni minimalac
Direktiva Europske unije iz 2022. godine o primjerenim minimalnim plaćama uspostavila je okvir za usklađivanje i jačanje minimalnih plaća, naglašavajući potrebu da one budu primjereno visoke (indikativno 60 posto medijalne ili 50 posto prosječne plaće) te da se u procesu određivanja uključe socijalni partneri. Države članice morale su tu direktivu prenijeti u svoje zakonodavstvo do studenoga 2024., a većina je to učinila. Ipak, u nekim zemljama – uključujući Hrvatsku – još nije jasno koje će se točno referentne vrijednosti koristiti u praksi.
Podsjetimo da su krajem srpnja Nezavisni hrvatski sindikati uputili ministrima rada i socijalne politike te financija dopis u kojemu traže žurno pokretanje razgovora o iznosu minimalne plaće za 2026. godinu. »Iako Hrvatska bilježi makroekonomski rast, niske kamatne stope, rekordne dobiti poduzetnika i stabilne fiskalne pokazatelje, ta se ekonomska slika ne pretače u životnu realnost većine zaposlenih. Naprotiv, razlika između profita kapitala i životnog standarda radnika postaje sve veća, a posebice kada govorimo o radnicima koji primaju minimalnu plaću«, naveli su sindikati u dopisu na koji još čekaju odgovor.
Kada je riječ o razini minimalne plaće 2025., ona je, prema analizi Eurofounda objavljenoj sredinom kolovoza, porasla u 21 od 22 zemlje članice Europske unije koje imaju zakonski propisanu minimalnu plaću. Izuzetak je Cipar, gdje nije bilo povećanja. Najveći porasti zabilježeni su u Rumunjskoj (+23 posto), Hrvatskoj i Bugarskoj (+15 posto), Litvi (+12 posto), Češkoj i Poljskoj (+10 posto) te Mađarskoj i Slovačkoj (+9 posto). Uspoređujući s prethodnim godinama, iako je stopa rasta bila nešto niža zbog smanjene inflacije, realna kupovna moć radnika koji primaju minimalac ipak je znatno porasla.
Hrvatski rast
Hrvatska se posebno ističe jer je s porastom od 15 posto među zemljama s najdinamičnijim rastom minimalne plaće. To potvrđuje usklađivanje s europskim trendovima, ali i otvara pitanje daljnjeg razvoja jer još nije definirano hoće li Hrvatska i dalje koristiti fiksne indikativne vrijednosti za određivanje minimalne plaće (60% medijalne/50% prosječne) ili fleksibilniji model.
Za ovu je godinu u Hrvatskoj određena minimalna plaća u iznosu od 970 eura. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna neto plaća u lipnju je u Hrvatskoj iznosila 1.444 eura, a medijalna 1.233 eura, što znači da je polovina zaposlenih imala manje, a polovina više od toga iznosa. Važno je naglasiti kako bruto minimalna plaća ne odražava stvarni raspoloživi dohodak, budući da porezni i doprinosni sustavi znatno variraju. U nekim zemljama radnici na minimalcu plaćaju tek 5 posto poreza (Belgija, Estonija), dok u Rumunjskoj ta stopa doseže gotovo 40 posto. Hrvatska se nalazi bliže sredini, što znači da je kupovna moć onih koji primaju minimalnu plaću uvelike uvjetovana poreznim rasterećenjem.
Analiza pokazuje i da sve veći broj radnika prima plaće po visini bliske minimalnoj, odnosno da minimalna plaća raste brže od prosječne i medijalne, što povećava važnost uvođenja dopunskih politika kojima će se to regulirati, a odnose se na priuštivo stanovanje, porezna rasterećenja, socijalne naknade… Pritom se posebno ističu visoki troškovi stanovanja. Prosječno, radnici s minimalnom plaćom troše 34,8 posto prihoda na stanovanje, dok je taj udio kod ostalih zaposlenih 26,2 posto. Među samcima, više od trećine zaposlenih na minimalnoj plaći smatra da su troškovi stanovanja »velik teret«. Mladi na minimalcu u gotovo 50 posto slučajeva ostaju živjeti s roditeljima, dok je kod vršnjaka s višim plaćama taj udio oko 29 posto. Hrvatska nije iznimka – rast cijena nekretnina i najamnina ograničava mobilnost i mogućnost osamostaljenja mladih.
Socijalni okvir
Direktiva o minimalnim plaćama postaje važan čimbenik u oblikovanju nacionalnih politika, ali je za njezinu punu provedbu potrebna aktivna uloga socijalnih partnera, zaključuje se u istraživanju Eurofounda. Samo zakonsko postavljanje referentnih vrijednosti neće biti dovoljno ako se ne osigura i šira potpora kroz porezne, socijalne i stambene politike.
Za Hrvatsku to znači da će daljnji rast minimalne plaće imati pozitivne učinke na smanjenje nejednakosti i rast kupovne moći, ali će bez paralelnih mjera, posebno u području stanovanja, i dalje postojati rizik da minimalna plaća neće biti dovoljna za dostojanstven život i osamostaljenje mladih radnika.
Podsjetimo da pet članica Europske unije nema zakonski propisani minimalac, a to su Austrija, Danska, Finska, Italija i Švedska, nego se te zemlje u određivanju visine zajamčenih plaća oslanjaju na kolektivne ugovore sindikata i poslodavaca u svakom pojedinom sektoru.
Foto: Tim Mossholder Unsplash.Com
Izvor: POSLOVNI.HR
Prema najnovijim podacima, žene čine 51,6 posto ukupnog stanovništva, dok muškarci čine 48,4 posto.
Žene u Hrvatskoj primaju manju plaću, ali upisuju studije i doktoriraju u većem postotku u odnosu na muškarce, a u politici je njihova zastupljenost slabo zastupljena, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) koji je nedavno objavio publikaciju o položaju žena i muškaraca. Jedan od najizraženijih trendova u hrvatskom društvu je porast obrazovne razine žena. Dok su početkom 60-ih godina žene činile tek trećinu studenata, danas su one apsolutna većina.
Prema podacima DZS-a, u akademskoj godini 2023./2024. žene su činile 58,4 posto svih studenata, a njihov udio među diplomiranima bio je još veći, 61,6 posto. Trend je uočljiviji i na razini najvišeg akademskog stupnja, doktorata. Dok su 1970. godine žene činile samo 26,2 posto doktora znanosti, taj se odnos danas promijenio. U 2024. godini žene su činile većinu doktora znanosti, s udjelom od 60,1 posto. Jedan od najčešće isticanih pokazatelja je rodni jaz u plaćama. Iako se situacija postupno popravlja, podaci pokazuju da žene u prosjeku zarađuju 96,1 posto plaće koju ostvaruju muškarci u pravnim osobama. Prosječna plaća žena u 2024. godini iznosila je 1290, a muškaraca 1342 eura.
Kada se iznose podaci o ženama i muškarcima često središnja tema postanu brakovi. DZS kaže da ih je 1950. sklopljeno 37.995, a 2023. godine u bračnu je luku uplovilo 17.306 parova. Podaci o razvodima ukazuju na to da se na samoj sredini prošlog stoljeća na tisuću sklopljenih brakova raspalo njih 83, a u 2023. na isti broj bračnih ugovora razvrgnuto je 255. Prosječna dob žene koje su 1970. godine stale pred matičara bila je 21,6, a muškaraca 25,5 godina starosti. U 2023. žene su stupale u brak s prosječnih 29,7, dok su muškarci ugovarali brak s prosječno 32 godine.
Od 1950. do 2023., ukazuju podaci DZS-a, značajno se povećala prosječna starost umrlih. Navedene godine prošlog stoljeća žene su umirale u prosjeku s 45,9, a muškarci 42 godine. Pretprošle godine životni vijek žena bio je 80,7, dok se muškaraca popeo na 73,7 godina. Ovi podaci mogu se razmatrati u kontekstu razvoja medicine, ali i rasta standarda. U Hrvatskoj statistika pruža zanimljiv uvid u demografsku i društvenu strukturu. Prema najnovijim podacima, žene čine 51,6 posto ukupnog stanovništva, dok muškarci čine 48,4 posto. Kada je riječ o političkom životu, unatoč poboljšanjima, žene su i dalje nedovoljno zastupljene. Ipak, situacija je znatno bolja nego 1990. godine, kada je udio žena u Saboru bio samo 4,6, a danas ih je tek 25,5 posto.
Izvor: DANAS.hr
Gotovo 35 posto Hrvata starijih od 16 godina prošle si godine nije moglo priuštiti ni tjedan dana ljetovanja
Godišnji odmor izvan vlastitog doma postaje sve teže dostižan cilj za velik broj hrvatskih građana. Prema podacima Eurostata, gotovo 35 posto Hrvata starijih od 16 godina prošle si godine nije moglo priuštiti ni tjedan dana ljetovanja ili bilo kakvog odmora izvan kuće. I nije riječ samo o umirovljenicima ili studentima – među njima je čak 450 tisuća zaposlenih osoba.
“Pretpostavljam da je to slika našeg društva, da,” komentirala je Ana Perić Hadžić iz Rijeke. U zemlji koja se reklamira kao turistički raj, ljetovanje ostaje nedostižno mnogima. Dok se na Jadranu nižu apartmani i puni restorani, mnogi građani ostaju kod kuće.
“Planiramo ići na Pag pet dana. A je li to manje ili više… Prošle godine nismo išli nigdje,” kaže Nikolina Vujanović iz Rijeke. “Cijene su zaista porasle i smatram da smo pretjerali. Ta brojka zabrinjava,” dodaje Elena Lipovac iz Vrbnika.
Plaće nedovoljne za život s dostojanstvom
Prema gospodarskoj savjetnici Nezavisnih hrvatskih sindikata Izabeli-Delfi Mišić, ovakvi podaci samo potvrđuju da radnici u Hrvatskoj nisu dovoljno plaćeni za svoj rad. “To je ono što nam ti podaci govore. Kada znamo da su u pitanju i stotine tisuća zaposlenih koji ne mogu na godišnji – jasno je da postoji ozbiljan problem.”
Situacija nije ružičasta ni u ostatku Europe. Najgore je u Rumunjskoj, gdje gotovo 60 % građana ne može na godišnji odmor. Slijede Grčka (46 %) i Bugarska (41 %). Na drugom kraju ljestvice su Nizozemska (13 %), Švedska (12 %) i Luksemburg (9 %). Sindikalisti upozoravaju da poslodavci imaju prostor za povećanje plaća. “Ako gledamo neto dobit hrvatskih poduzetnika u 2024., ona je iznosila 9,9 milijardi eura, dok je godinu ranije bila 8,6 milijardi – to je povećanje od 15 %,” navodi Mišić.
“Dakle, prostora za povećanje plaća ima – i to kroz bruto iznose, a ne samo kroz neoporezive primitke.” No iz Hrvatske udruge poslodavaca poručuju – plaće već jesu značajno porasle. “Realni medijalni dohodak porastao je više od 20 % prošle godine. Po tom pokazatelju poboljšanja kupovne moći, Hrvatska je bila prva u EU,” ističe Hrvoje Stojić, glavni ekonomist HUP-a.
Predsjednik Udruge hrvatskih putničkih agencija Boris Žgomba smatra da se problem ne može riješiti preko noći: “To je očigledni dokaz da u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljne kupovne moći da bi svi mogli si priuštiti odmor. To je proces koji će trajati”, zaključuje.
Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU
Na mjesečnoj razini više za 0,2%
Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u lipnju 2025. u odnosu na lipanj 2024. u prosjeku su više za 3,7%, dok su u odnosu na svibanj 2025. u prosjeku više za 0,2%.
Promatrano prema glavnim skupinama klasifikacije ECOICOP, na godišnjoj razini, najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u skupinama Restorani i hoteli, za 8,5% (doprinos porastu od +0,43 postotna boda), Obrazovanje te Razna dobra i usluge, po svakoj skupini za 6,1% (doprinos porastu od +0,04 postotna boda u skupini Obrazovanje te +0,39 postotnih bodova u skupini Razna dobra i usluge), Hrana i bezalkoholna pića, za 5,8% (+1,55 postotnih bodova), Stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva te Rekreacija i kultura, po svakoj skupini za 5,2% (doprinos porastu od +0,88 postotnih bodova u skupini Stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva te +0,27 postotnih bodova u skupini Rekreacija i kultura), Zdravlje, za 5,1% (+0,16 postotnih bodova), Komunikacija, za 2,3% (+0,12 postotnih bodova) te Alkoholna pića i duhan, za 2,0% (+0,10 postotnih bodova). Porast cijena na godišnjoj razini ublažio je pad cijena u skupinama Odjeća i obuća, za 3,2% (doprinos padu od -0,21 postotni bod) te Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva, za 0,1% (-0,01 postotni bod).
Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, u lipnju 2025. u odnosu na lipanj 2024. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,4%, dok su u odnosu na svibanj 2025. (na mjesečnoj razini) u prosjeku više za 0,8%.
Foto: Ruben Mavarez, Unsplash.com
Broj ljudi koji si ne mogu priuštiti tjedan dana odmora unatoč tome što rade, ponovno je porastao za više od milijun u jednoj godini, što ukazuje na krizu kvalitetnih radnih mjesta u EU i potrebu obnove njenog društvenog ugovora putem kolektivnog pregovaranja.
Ljetni odmor bio je izvan mogućnosti 41,5 milijuna ljudi u 2023. godini – u odnosu na 40,5 milijuna u 2022. godini, pokazuje analiza najnovijih mikropodataka Eurostata, koji nisu javno dostupni, a koju je proveo Europski sindikalni institut (ETUI).
To je treći uzastopni godišnji porast siromaštva što se tiče godišnjeg odmora i znači da 15% svih zaposlenih ljudi u Europi sada propušta provoditi vrijeme s obiteljima – dok se izvršni direktori, koji sada zarađuju 100 puta više od prosječnog radnika, sunčaju u luksuznim odmaralištima.
Nalazi su rezultat rastuće nejednakosti gospodarstava, u kojima su radnici prisiljeni odreći se svojih odmora zbog rastućih troškova smještaja, prijevoza i hrane, u kombinaciji s padom kupovne moći i špekulacijama.
Europska konfederacija sindikata (ETUC) poziva nacionalne vlade na potpuno provođenje Direktive o minimalnoj plaći, a Europsku komisiju da osigura da Paket kvalitetnih radnih mjesta, koji treba biti donesen ove godine, uključi zakonodavstvo koje će uravnotežiti gospodarstvo, uključujući i postavljanje poštivanja kolektivnog pregovaranja kao uvjeta za pristup javnim ugovorima u sklopu javne nabave.
Glavna tajnica ETUC-a, Esther Lynch, izjavila je:
„Odmor s obitelji ili prijateljima važan je za naše fizičko i mentalno zdravlje i osnovni je dio europskog društvenog ugovora. Nakon napornog rada cijele godine, to je najmanje što bi zaposleni ljudi trebali moći očekivati i ne bi trebalo dopustiti da postane luksuz za nekolicinu.
Međutim, ove brojke pokazuju kako Europa ima izvanredno stanje s kvalitetnim radnim mjestima i kako se naš društveni ugovor nastavlja raspadati kao rezultat rastuće ekonomske nejednakosti. Nažalost, ne čudi da si sve više ljudi ne može priuštiti odmor kada su se istovremeno dividende povećavale i do 13 puta brže od plaća ljudi, a izvršni direktori sebi su isplaćivali preko 100 puta više od prosječnog radnika.
Europsko gospodarstvo sve više nagrađuje financijske špekulacije umjesto pravog rada. To se mora promijeniti. A najbolji način za ponovno uravnoteženje gospodarstva jest osigurati da više radnika ima koristi od kolektivnog pregovaranja, koje ne samo da donosi veće plaće već i bolje uvjete poput do dva tjedna dodatnog plaćenog godišnjeg odmora.
Ovaj daljnji sramotni porast siromaštva što se tiče odmora od političara traži akcije kada se vrate s vlastitih ljetnih odmora. Predstojeći Paket kvalitetnih radnih mjesta Europske komisije mora uključivati hitno zakonodavstvo koje odgovara razmjerima krize s kojom se suočavamo.“
http://Izvor: https://www.etuc.org/en/pressrelease/one-million-more-workers-cant-afford-holiday
NHS – U javnom prostoru sve se češće pojavljuju informacije o navodno rekordnim plaćama u Hrvatskoj, pri čemu se poziva na neslužbene izvore, poput anketnih istraživanja portala za zapošljavanje. Jedan od posljednjih primjera jest tvrdnja kako je „prosječna neto plaća premašila 1.500 eura“, što je u potpunom raskoraku sa službenim podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS).
Prema najnovijim dostupnim podatcima DZS-a za travanj 2025. godine, prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 1.439 eura, dok je prosječna bruto plaća iznosila 1.998 eura. No još je važnije istaknuti kako se ta prosječna plaća nalazi u sedmom decilu raspodjele, što znači da skoro 70% zaposlenih prima plaću nižu od prosjeka.
Drugim riječima, aritmetički prosjek ne predstavlja stvarnu raspodjelu dohotka, već prikriva činjenicu da najveći broj zaposlenih živi s primanjima koja ne prate ubrzani rast životnih troškova, posebice hrane. Ovi službeni podatci temelje se na obračunima poslodavaca i uključuju isključivo isplate koje ulaze u poreznu i mirovinsku osnovicu, u skladu s metodologijom Eurostata.
Za razliku od navedenog, brojke koje se ističu u pojedinim medijskim člancima proizlaze iz nereguliranih i nestrukturiranih anketa, provedenih među radnicima, a podatci se unose putem mrežnog anketnog sustava koji se temelji na izjavi pojedinaca. Takva istraživanja ne sadrže uzorak reprezentativan za ukupnu radnu populaciju, ne postoji jamstvo za točnost unesenih podataka, a izvori se pri unosu ne provjeravaju, ne uključuju sektorsku raspodjelu, ne razlikuju bruto od neto plaća, niti prolaze bilo kakvu metodološku verifikaciju.
Takvi podatci mogu imati orijentacijsku vrijednost u analizi tržišnih očekivanja, no ne smiju se koristiti kao osnova za vođenje politika plaća, kolektivne pregovore ili fiskalno planiranje.
Poseban problem predstavlja površno tumačenje osnovnih pojmova, koje često dovodi do stvaranja krivih očekivanja.
Neto plaća je iznos koji zaposlenik primi nakon obračuna svih doprinosa i poreza, temeljen isključivo na bruto plaći. Nasuprot tome, neto primanje može uključivati i neoporezive primitke, poput naknada za topli obrok, prijevoz, prigodnih nagrada, darova za djecu, regresa, i sl.
Upravo u toj razlici leži temeljna zamjena teza, mnogi poslodavci sve češće koriste neoporezive primitke kao zamjenu za povećanje plaće, osobito kada takva prava nisu ugovorena kolektivnim ugovorom koji ih obvezuje na isplatu. Time se zaposlenicima stvara privid rasta plaće, iako njihova socijalna i mirovinska sigurnost ostaje nepromijenjena.
Podsjećamo, plaća je određena Zakonom o radu kao plaća u bruto iznosu koji se sastoji od iznosa za isplatu radniku i javnih davanja iz plaće, u skladu s posebnim propisima. Iz sadržaja plaće isključeni su primici radnika na temelju radnog odnosa. Navedeni primici su materijalna prava iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, regres, nagrada), kao i naknada troškova (prehrana, prijevoz), odnosno upravo oni neoporezivi primici koji povećavaju netoiznos plaće.
Prema službenim podatcima Ministarstva financija, ukupni iznos isplaćenih neoporezivih primitaka u 2024. godini premašio je 2,6 milijardi eura, što predstavlja rast od 27,6% u odnosu na 2023. godinu. U prva tri mjeseca 2025. godine isplaćeno je dodatnih 428.551.981,82 milijuna eura kroz neoporezive oblike primanja.
Ovi podatci jasno ukazuju na to da poslodavci raspolažu značajnim financijskim sredstvima, ali se ta sredstva usmjeravaju u neoporezive primitke, a ne u bruto plaću. Time se svjesno izbjegava plaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te smanjuje dugoročna sigurnost radnika. Iako su takve isplate legalne i dopuštene unutar poreznog sustava, njihov masovni i sustavni porast stvara asimetriju između prikazanog i stvarnog dohotka, narušava transparentnost sustava te potkopava održivost mirovinskog fonda i socijalne države.
Javna rasprava o plaćama često se svodi na tvrdnju kako „radnici nisu dovoljno produktivni“. Takav stav ne uzima u obzir stvarne uzroke: nisku razinu ulaganja u kapital, zastarjelu infrastrukturu, lošu organizaciju rada i izostanak modernizacije.
Radnici u Hrvatskoj ostvaruju rezultate u uvjetima koji često uključuju težak fizički rad, nisku razinu automatizacije, nedostatak edukacije, opterećujuće radno vrijeme i loše radne uvjete. Produktivnost se ne može povećati dodatnim opterećenjem radnika, nego isključivo ulaganjem u tehnologiju, digitalizaciju, alate i radne procese. Odgovornost za nisku agregatnu produktivnost ne može se prebacivati na zaposlene, ona je odraz poslovnih odluka i strukture kapitala.
Dugoročno održiva politika plaća mora se temeljiti na povećanju bruto plaće. To je jedini način da se osigura:
U trenutku kada radnik na računu vidi, primjerice, 1.500 eura, ali zna da mu se mirovina obračunava prema bruto osnovici od 970 eura, dolazi do raskoraka između stvarnosti i očekivanja. Takva praksa ne stvara sigurnost, već ekonomsku iluziju. Plaća nije samo iznos na bankovnom izvodu, ona je izraz društvene vrijednosti rada, mjera pravednosti i temelj socijalne sigurnosti.
Sustav u kojem se ne prepoznaje razlika između plaće i primanja, između doprinosa i benefita, vodi u dugoročnu nestabilnost. Zato je odgovornost javnih institucija, ekonomskih stručnjaka i medija nužna u razotkrivanju ove razlike i inzistiranju na modelu koji je fiskalno odgovoran, socijalno održiv i transparentan za sve radnike u Hrvatskoj.
Jer iluzija visokih primanja ne može platiti račune, a još manje osigurati dostojanstvenu starost.
