Dobar broj građana Hrvatske, bivši optimisti, žrtve restrukturiranja, agencijski radnici, autsorsirani moderni robovi trnovitog neoliberalnog puta u bolje sutra i mnogi drugi, proklinju svoju hudu sudbu što nisu imali sreće raditi u nekom od brojnih javnih poduzeća. Pritom, sigurno je, ni Pošta nije izuzeta. Podrazumijeva se da su to uređena društva u kojima su prava radnika propisana i neupitna, koja u pravilu imaju sklopljene kolektivne ugovore koji se poštuju i u kojima se, bez rezerve i ostatka, poštuju zakoni, naročito onaj o radu. Ako ćemo iskreno, gledajući okruženje, ima tu istine. Međutim! Puno je, naoko sitnica, koje kad se akumuliraju prestaju biti sitnice i postaju sasvim nešto drugo. Pisali smo i pišemo u brojnim anomalijama i nelogičnostima koje se kose sa mnogim zakonima i propisima i dnevno tište naše radnike. Evo, recimo, jedan primjer. Radiš u sortirnici, raspored rada ti je živa koma. Više-manje zakonito, a ipak koma. Radno vrijeme započinje od 1:00, 2:00, 3:00 sata noću, a nikog nije briga što, na primjer, u to vrijeme nemaš s čim i kako doći i otići s posla i što ti život nakon nekoliko tjedana takvog rasporeda postaje pravi čušpajz. Još kad ti voditelj, nedjeljnim kasnovečernjim pozivom (ni SMS nije isključen), priopći kada ti je i gdje doći raditi u ponedjeljak, rečeni čušpajz postaje nejestiva papazjanija. Obzirom da si upravo ti onaj sretnik što radi u javnom poduzeću, radi i šuti, uvijek može biti gore. Voditelj ionako ima prikladne alate da te primiri, ucjeni, zastraši, dovede u red… Rođo moj, raspored rada uvijek može biti gori, radit ćeš sam samcat na poslovima koje bi dvoje teško obavilo, opomena za nepoštivanje radnih obveza upravo se privodi kraju, na listi za tehnološki višak još uvijek ima mjesta, i…, tako to. No, budimo realni, pošto si već sretnik, propisane količine sredstava za smirenje i redovito pohađanje psiholoških tretmana mogu stvarno pomoći. Napokon, treba računati i na ono da „vrč ide na vodu dok se ne razbije“.
BORBA ZA STOLICU
U duhu aktualne situacije mogli biste pomisliti da se radi o slikovitom opisu stanja u Hrvatskoj pošti. Ali ne…, radi se o doslovnoj borbi za neophodno sredstvo za rad! Šalterski radnici, ovisno o tomu jesu li bili dovoljno brzi i prije drugih uspjeli priskrbiti koliko-toliko (polu)ispravnu stolicu, uz sve radne vještine moraju vježbati i održavanje ravnoteže na skršenoj i naherenoj stolici. Sve upute o pravilnom sjedenju padaju u vodu kad imaš stolicu koja, umjesto da ti olakša višesatno sjedenje, od tebe zahtijeva visoku koncentraciju kad sjedaš, dok sjediš i kad se ustaješ. Sve molbe, traženja i zahtjevi razbili su se u zid javne nabave…, a nama je u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, zaključiti kako Poslodavac radnicima nije osigurao adekvatne uvjete za rad, na što ga obvezuju brojni akti, posebno oni koji se opisuju u Kolektivnom ugovoru, poglavlje „Zaštita na radu“. Mora da je stvarno naučna fantastika raspisati kvalitetan natječaj za uspješnu javnu nabavu i osigurati stanovitu količinu stolica, pa bile one meke ili tvrde!
PODACI HZZ-a
Krajem kolovoza u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (HZZ) registrirane su 289.889 nezaposlene osobe, što je smanjenje za 2,1 posto ili za 6.205 osoba u odnosu na srpanj, dok je na godišnjoj razini, u usporedbi s kolovozom 2013., broj nezaposlenih manji za 7,6 posto ili za 23.786 osoba.
KALIMERO
Oni nešto stariji će se sigurno sjetiti Kalimera. Za one druge, treba reći da je Kalimero lik iz crtića, pile koje je često, kad se osjetio pogođenim, zakinutim i nemoćnom, znalo reći: to je nepravda, to je prava nepravda! Koliko „kalimera“ je ovdje oko nas, svaki dan ih srećemo, a da ih mnogi, posebno Poslodavac, ne vidi ili ne želi vidjeti, još manje čuti. Što je drugo do li nepravda, prava nepravda, slijedeća porazna činjenica. Tri kategorije radnika naše tvrtke ide zadanim poslom na istu ili sličnu adresu, ovaj put na otok, jer ih je Poslodavac tamo poslao da obave neki posao. I sad gle ovo!
Prva skupina radnika – za obavljen rad i provedeno vrijeme na radu, dobiva punu dnevnicu (150,00 kn, neto). To tako treba biti, nemamo ništa protiv.
Druga skupina radnika – za rad i provedeno vrijeme, a radi se o dužem boravku na otoku jer se ne može svakodnevno vraćati svojoj kući, dobiva dnevnicu (150,00 kn, bruto) što na plaći znači upola manje od tog iznosa. To je već ozbiljna nepravda!
Treća skupina radnika – za provedeno vrijeme na putu i radu koje je nerijetko više od petnaest (15!) sati, ne dobiva, osim gole plaće, baš ništa. Nula (0!) kuna je namijenjeno za, ne bi čovjek vjerovao, kategoriju radnica koje ionako imaju najnižu plaću u našoj Pošti. Što je to drugo, negoli prava, pravcata nepravda! Sramota, čak!
MOBING?
Slanje elektroničke pošte podređenim radnicima van radnog vremena je mobing!? Takav stav zauzet je u nekim demokratskijim i naprednijim zemljama, štoviše, neki ozbiljno rade na tome da se to i ozakoni. Ovdje se naravno ne misli na šaljive mailove, one s obiteljskim fotografijama, slikama zalaska sunca i tome slično. Misli se, prije svega na već uvriježenu praksu da nadređeni svojim podređenima imaju potrebu, baš eto u 23:30 h, zadati novi neodloživi zadatak ili zatražiti neki (pre)važan podatak koji „ne trpi čekanje novog radnog dana“. To je uzelo toliko maha da neki kvazimenadžeri, menadžeri ili oni koji misle da to jesu, redovito, gotovo u pravilu, šalju u mailove radno nevrijeme, dokazujući tako sebi i svima oko sebe svoju predanost tvrtci, svoj danonoćni samoprijegor i rad, očekujući naravno, istu stvar od svojih podređenih, bolje reći podčinjenih. Takvi žele dokazati i to da je ovih bijednih 8 radnih sati premalo da bi plasirali svoje grandiozne ideje, pače sigurni su da bi valjalo razmisliti o tome da se dan produži na više od 24 sata. Pametni i oni nešto učinkovitiji od nas su, rečeno je već, doskočili ovoj pošasti, dozvoljavajući gašenje službenog mobitela odmah po završetku radnog vremena, ostavljajući ljudima pravo na privatni život. Naravno, ovima što im osam sati projuri, a da se ni „okrenuli nisu“, takvo što nije ni nakraj pameti. Pitanje je samo, kojom se brzinom i u kom smjeru okreću?!
„NIJE LIJEPO KADA SE HVALIŠ, A JOŠ JE GORE KADA SE NEMAŠ ČIME POHVALITI!“