(NOVI LIST) – Ako netko ne može isplatiti plaću radniku za obavljeni rad, znači da je u problemu. Taj problem nije samo nemogućnost plaćanja obavljenog rada, već puno širi. Takav poslovni subjekt zasigurno ima i problema s podmirenjem svojih ostalih obaveza; režijskih, prema dobavljačima. Takav poslovni subjekt ne može živjeti na leđima drugih, odnosno na leđima onih koje ne plaća ili odugovlači s plaćanjem, vrteći nedostatna sredstva među vjerovnicima po sistemu – sada jednom malo platim pa će me ostaviti na miru, a onda ću drugom nešto dati i kupiti još malo vremena, pa trećem… Sve u očekivanju da će neka pinka kapnuti s neba i riješiti sve njegove poslovne probleme.
No, takvo razmišljanje samo predstavlja bježanje od stvarnosti. Prelijevanje iz šupljeg u prazno, na određeno vrijeme, može imati koristi samo u rijetkim situacijama privremene insolventnosti poduzeća. Takvi su primjeri rijetki i u praksi se daleko češće vrludanjem pokušava spasiti nešto što odavno klizi prema dnu, a taj je trend nemoguće zaustaviti. Vrludanjem se samo problemi dodatno produbljuju. Radnici u takvim pričama najčešće izvuku deblji kraj jer im poslodavac ne isplaćuje plaću, dugovi za obavljeni rad se gomilaju, ali se i gomilaju i sva ostala dugovanja poduzeća. Do trenutka kada i sam dužnik napokon shvati da su mu potrebni bolniji rezovi, već je prekasno i za radnike i za ostale vjerovnike. To što su radnici poslodavca mjesecima »kreditirali« neće im se vratiti dobrim. Uglavnom će ostati bez posla, a naplatit će tek minoran udio svojih potraživanja.
Namjera vlade da kroz stečajni zakon uvede insitut stečaja po službenoj dužnosti, više je nego dobar plan. Da je takvo što postojalo, pa i desetljeće iza nas, odavno ne bismo govorili o radnicima koji dolaze na posao i ne primaju plaću, o vjerovnicima koji isporučuju robu na lijepe oči, poduzećima koja postoje a ne bi smjela postojati, rastućoj nelikvidnosti… Takva mjera i te kako bi prisilila poslovne subjekte da niti ne pomisle neisplatiti plaću, a kada to i učine, da znaju da neće nekažnjeno proći. Država je u zadnjim godinama samim radnicima dala dovoljno prostora da poslodavce nauče redu. Isplatna lista je ovršni dokument, poslodavac ga je dužan radniku uručiti i onda kada mu plaću nije isplatio. Radnik s ovršnim dokumentom u ruci poslodavca može ovršiti. Jednom kada radnici, u većini, ovrše poslodavca pa mu još i s računa skinu i koju kunu kamata za neisplaćenu plaću, on će drugi put razmisliti prije no što odluči ne isplatiti plaće. Sve će učiniti da ih isplati, a ako je doista nesposoban za plaćanje, onda će sam pokrenuti postupak stečaja ili predstečaja.
No, radnici su se u prošlosti nerado odlučivali pokrenuti akcije protiv poslodavca, izuzmemo li one industrijske, poput prosvjeda i štrajkova. Pravne akcije su izostale. Na posao se dolazilo i ne primalo plaću. Drugi vjerovnici također su kreditirali dužnike i sami postajali dužnici koje je pak netko treći kreditirao. Radnici nisu i ne pokreću pravne radnje jer se boje da će izgubiti nešto što ionako nemaju, vjerovnici razmišljaju na sličan način. I to je problem koji jednom treba presjeći. Stečaj po službenoj dužnosti samo je jedna karika prisilnog ugrađivanja etičkih standarda poslovanja. Jer u ovoj zemlji ne ide drugačije nego prisilom.