KVALITETA ŽIVOTA
Visokom razinom kvalitete života 60-ih se smatralo ako je netko imao kupaonicu i WC unutar jednog stambenog prostora, automobil i TV bili su luksuz
AUTOR Dijana Jurasić
(VEČERNJI LIST) – Šezdesetih pa i 70-ih godina imati dobar standard značilo je imati “dom pod jednim ključem” u kojem WC i kupaonica nisu bili u dvorištu ili hodniku, a ako ste imali fiću ili stojadina, TV, perilicu rublja,već ste bili imućni. I 80-ih je auto imala manjina, na odmor su radnici odlazili u radnička odmarališta.Pa ipak, često građani revoltiraniniskim standardomi time što smo druga najnerazvijenija zemlja u EU te nejednakostima koji jednima omogućavaju sve, drugima životarenje, kažu da su prije živjeli bolje. Većina zasigurno ne misli na nepostojeće političke slobode koje su, ako ste imenovani neprijateljem bivše države, bile plaćane i glavom ili u boljem slučaju gubitkom slobode i koje su dovele do toga da se još i danas izvlače kosti žrtava totalitarnog sustava.
Jesmo li prije zaista živjeli boljeili je većina građana imala podjednake mogućnosti pa im se život činio relativno dobar ako su mogli “skucati” novac za TV, kućanske aparate i odmor?
Danas je ipak bolje
– Iako je jako teško uspoređivati život danas i u bivšoj državi, ipak mislim da je danas u Hrvatskoj bolje nego prije 30-40 godina. Ljudi su možda prije bili zadovoljniji jer su svi bili podjednaki, nije bilo puno bogatih. Pogledajte automobile danas i prije 30 godina kad su se vozili jugići i stojadini. Porasle su aspiracije ljudi, ali moramo shvatiti da smo siromašna zemlja, koja je do jučer bila u poslijeratnoj izgradnji, mi nismo Nijemci ni Slovaci, mi smo Mediteranci i nismo toliko posvećeni radu i štedljivosti. Danas je problem što možda zarađujemo više, ali je i ponuda roba neusporedivo veća nego prije. Naši su apetiti u odnosu na osamdesete, kad nije bilo toliko robe na tržištu, porasli – kažePredrag Bejakovićs Instituta za javne financije.
Sindikalist Krešimir Sever sjeća se, kad je bio dijete 60-ih, 70-ih, da se smatralo visokom razinom kvalitete života ako je netko imao “sve pod jednim ključem”, kupaonicu i WC unutar jednog stambenog prostora.
– Kad je na Trešnjevci otac prijateljice, koji je dobro zarađivao, kupio famoznog fićeka, Fiat 750, ona, njezina baka i majka doslovno su skakale od radosti. Tada puno stvari nije postojalo, u kvartu su svi podjednako živjeli, bila je jedna telefonska govornica, telefon su u pravilu imali oni povezanis NOB-om iz ‘41. i ‘45.A osamdesete su bile doba hiperinflacije, ljudi su mnogo toga kupovali na čekove, a kad bi ček došao na naplatu, već je bila značajna ušteda zbog inflacije, a rate kredita bez devizne klauzule i promjenjive kamatne stope postajale su sve manje.
Nije se tada imalo više, nego je širi krug ljudi imao manje toga, a za političku i milicijsku elitu bile su posebne trgovine. Danas je puno stvari kojih prije nije bilo sastavni dio našeg života pa normalan standard znači da si ljudi mogu priuštiti auto, mobitel, računalo, internet, kvalitetnu prehranu, godišnji odmor. Ali koliko ljudi si može s današnjim plaćama priuštiti mjesečno odlazak u kvalitetniji restoran, na koncert, u kazalište, zamjenu kućanskih aparata? – govori Sever.
Teško do odmora
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, više od 60 posto građana ne može si platiti tjedan odmora za cijelu obitelj, što ne čudi kad je za četveročlanu obitelj nužno bar 7000 kuna za polupansion u hotelu s tri zvjezdice, a u špici sezone 10.000 kuna.
Bejaković se slaže da je većiniteško financirati odmor, ali čini mu se opasnim da se ljudi zadužuju radi odlaska na odmor i pita se jesu li naši roditelji odlazili na odmor svake godine. Svjestan je da od malih plaća nije lako štedjeti, ali…
– Mi nemamo baš neku svijest o štednji, vjerujemo da će sutra biti bolje, a neće biti puno bolje. Nikako da shvatimo da nismo bogato društvo, željeli bismo biti Švicarska, a ne možemo to preko noći i ne radimo kao Švicarci. Ne mislim da ne radimo, ali se i ne ubijamo od posla. Nakon loše privatizacije, tranzicije, nismo institucionalizirano društvo u kojem se znaju prava i obveze, nemamo kriterije kod zapošljavanja i napredovanja, kod nas se napreduje po čudnim kriterijima i tako dobivaju i nagrade i znanstvena zvanja – kaže Bejaković koji ljeto provodi u Zagrebu i ne ide na odmor.
Sever ističe da su ljudi i80-ih išli na odmor i da danas trebaju moći dostojno živjeti od plaćai mirovina i priuštiti si dobra koja se smatraju normalnim standardom.
– Ne možemo se danas miriti s tezom “ne moraju svi ići na more”, koje je javno dobro, ni na koncert, jer ćemo na kraju doći do toga da ne moraju svi ni jesti ni živjeti – kaže Sever.
Manje nejednakosti
Sociolog Siniša Zrinščak slaže se da je teško uspoređivati današnje vrijeme te sedamdesete i osamdesete, koje su bile godine drugačijih mogućnosti i aspiracija.
– Tada su nejednakosti i percepcija razlika bile manje, ljudi su bili, ne svi, relativno zadovoljni materijalnim mogućnostima jer su živjeli u vremenu koje je dozvoljavalo neke stvari poput automobila, kakav god bio, do vikendica, odmora koji si je velik dio ljudi mogao priuštiti. Iako su 80-e bile doba zaduženja, bilo je to i doba nekog progresa jer se vjerovalo da se nešto može postići radom i uživati u životu.
Sad su mogućnosti i aspiracije ljudi puno veće, ali veće su i socijalne razlike i nejednakosti nego prije jer netko sve može, netko ništa. Standard je danas općenito bolji, možemo si priuštiti puno više stvari nego prije, živimo u barem materijalno gledano boljem svijetu, ali su razlike među ljudima puno veće pa si puno ljudi ne može priuštiti ono što se smatra primjerenim standardom. A u njega se ubraja i tjedan odmora, da možete pozvati prijatelje na večeru, kupiti novu odjeću, zamijeniti kućanske aparate – ističe Siniša Zrinščak.
Ne slaže se s tim da danas nema radne etike kod ljudi jer politike su te koje su natjerale ljude da ne rade, od umirovljenika do branitelja, pa smo zbog takvih politika došli do toga da veliki broj ljudi ne radi. Ljudi se ne iseljavaju, zaključuje, da planduju, nego vani krvavo rade. Prosječna plaća raste, ali medijalna od 5252 kune daje bolju sliku društva i standarda u kojem polovina zaposlenih, više od700.000 ljudi,zarađuje manje od toga.