U prosincu je bilo isplativije isplatiti ugovorene božićnice, nego čekati da te božićnice budu isplaćene s uvećanim troškovima za kamate i sudske troškove
(NOVI LIST) – Podizanje sindikalnih sudskih tužbi zbog neisplaćenih božićnica u prošloj godini odjednom je dijelu medijske javnosti postala silno važna priča. Priča, koja je u osnovi stara više od tri-četiri mjeseca. Ako govorimo o trenutku u kojem je odredbe kolektivnih ugovora trebalo ispoštovati. No, ta je priča otvorena puno, puno ranije. Još u ljeto prošle godine. I tada su jasno sindikati rekli što će učiniti ako poslodavci ne ispoštuju odredbe važećih kolektivnih ugovora.
Naravno da se tužbe zbog neisplaćenih božićnica nije moglo pokrenuti u lipnu ili kolovozu prošle godine, jer u tom trenutku potpisana obaveza nije bila u realizaciji. Tada su sindikati poslodavca upozoravali koju štetu može počiniti ako ne ispuni potpisane obaveze. A sa zadnjim danima prosinca otvorena je i mogućnost sindikatima za akcije. Koje su pokrenute i za koje se znalo da će biti pokrenute. Kao što se odavno zna da će dio sindikata javnih službi pokrenuti pilot tužbe.
Vladina želja za uštedama na materijalnim pravima radnika u državnim, odnosno pretežito državnim poduzećima, odavno je bila poznata. Otvoreno se vukla još iz prve faze pregovora s predstavnicima javnih službi, odnosno državnih službi s kojima je nešto ranije dogovoren sadržaj novog kolektivnog ugovora. Tamo, pretkraj prošlog ljeta. Vlada je tada donijela naputak prema kojem su javna poduzeća, odnosno poduzeća u pretežitom državnom vlasništvom sa svojim sindikatima trebala ugovoriti pravila igre po sistemu dogovorenom za državne službenike. Pod pritiskom sindikata taj je naputak nakon nekog vremena povučen. Međutim, upravama javnih poduzeća usmeno je preporučeno što im je činiti. To što je pismeni naputak nestao nije značilo da uprave ne trebaju posao odraditi. Uštede su im bile usmeni zadatak, a to su sindikati jako dobro znali. Malo je uprava, pritom, pokazalo zrnce razuma i razumijevanja što nepoštivanje kolektivnog ugovora znači. Ta priča, također, već je viđena. I državu, odnosno javna poduzeća, koštala je milijunskih odšteta. Koštat će i sada. Naravno, krivci će vjerojatno biti sindikati koji ne razumiju situaciju i tužakaju. A zapravo, isključivi su krivci razno-razne uprave koje svako toliko pokazuju koliko drže do potpisanih obveza.
U prosincu je bilo isplativije isplatiti ugovorene božićnice, nego čekati da te božićnice budu isplaćene s uvećanim troškovima za kamate i sudske troškove. Ni u šumama, ni u poštama, a ni u Fini, Uprave o tome nisu razmišljale. Ili su razmišljale i odmahnule glavnom. Jer, koga briga, dodatni trošak vjerojatno će stići u mandatu nekog drugog. A neki koji se, bez obzira na promjene u upravi, jako dobro sjećaju koliko ih je ranije koštalo nepoštovanje odredbi kolektivnog ugovora, poput HEP-a, sjeli su i sa sindikatima dogovorili kompromisno rješenje. Na način da zadovolje vlasnika, ali i radnika. Pa nisu isplatili božićnicu već, u dogovoru sa sindikatima, nagradu radnicima. I zbog toga su, naravno, u javnosti prozvani. Jer tko je vidio u krizi trošiti. Bolje bi bilo da su »odkantali« kolektivni, da sa sindikatima nisu »iskemijali« kompromis, već ih pustili da tuže. Ionako bi troškove tužbi platila neka druga uprava.
Što znači domaća praksa ignoriranja potpisanog, ovih dana pokazuje slučaj bivšeg Fonda za privatizaciju. Njegov slijednik Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), odnosno državni proračun, u ovoj će godini iskeširati milijunske odštete. U godini štednje i nakon rebalansa proračuna troškovi te agencije za isplatu plaća bujaju jer na naplatu dolaze sudski izborene neisplaćene otpremnine s kamatama i sudskim troškovima. I koliko god se odluka nekadašnjeg čelnika Fonda tada činila opravdanom, jer su optremnine ugovorene (ne kolektivnim ugovorom) bile daleko veće no što ih mogu priuštiti i neka dobrostojeća poduzeća u realnom sektoru, činjenica je da nije ispoštovao ugovornu obvezu. I da to danas plaća netko drugi. Greške se tako ponavljaju iz »generacije u generaciju«. Mnogi se opetovano čude kako su se to sindikati usudili nešto potraživati sudskim putem, a rijetki se pitaju kada će već jednom pravilo postati da se potpisani dogovor treba poštivavati