PROMJENE I KOD NAS?
Piše: Vedran Marjanović
(SLOBODNA DALMACIJA) Nedavno istraživanje među britanskim poslovnjacima o utrošku vremena za dolazak na posao, koje je provela kompanija “Regus”, najveći svjetski najmodavac i savjetnik za poslovne prostore, pokazalo je da čak trećina anketiranih putovanje na posao smatra čistim gubitkom vremena. Takav ishod Richard Morris iz “Regusa” iščitava kao dokaz da mnoge poslovne ljude, od kojih velika većina, procjenjuje, na posao dolazi željeznicom, svakodnevno putovanje iscrpljuje i na njih djeluje stresno. “Važnije je pitanje za britanski biznis zašto se inzistira na svakodnevnim putovanjima zaposlenika? Zašto ih čine neproduktivnima dok putuju na posao u središta gradova kako bi odradili fiksno radno vrijeme kao u “viktorijanskim vremenima – pita se analitičar “Regusa”, čije je istraživanje obuhvatilo 40 tisuća “poslovnjaka”, ali i aktualiziralo godinu dana staru presudu Suda pravde Europske unije (ECJ) u predmetu “Tyco”, prema kojoj putovanje na posao predstavlja dio radnog vremena.
Sindikat španjolske tvrtke “Tyco Integrated Security”, naime, dobio je na ECJ-u spor s upravom u kojem je dokazivao da za dio zaposlenika koji radi izvan sjedišta kompanije u Madridu, radno vrijeme praktički počinje njihovim izlaskom iz kuće po dobivenim zadacima od poslodavca gdje trebaju otići na intervenciju. Tyco je 2011. pozatvarao svoje urede u unutrašnjosti Španjolske, a zaposlenicima nastavio davati zadaće telefonima i internetom iz sjedišta u Madridu. Budući da se klijenti kompanije nalaze i po 100 kilometara daleko od adresa na kojima žive zaposlenici, radnici su dnevno radili brojne neplaćene radne sate kako bi došli na intervenciju, a riječ je o održavanju i popravcima sigurnosnih uređaja.
Prema presudi ECJ-a, Tyco je vrijeme izgubljeno na dolazak na intervenciju radnicima vodio kao “odmor”, a plaćao im je samo radne sate na intervenciji.
– Sud je zauzeo stajalište da se radnicima koji nemaju fiksno ili uobičajeno radno vrijeme, kao što je ovdje slučaj, radno vrijeme treba računati od trenutka odlaska na posao do povratka sa zadnje intervencije toga dana – navodi se u presudi ECJ-a, u kojoj se ukazuje na Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije o radnom vremenu iz 2003. godine. U toj se direktivi Unije izrijekom ne spominje potreba obračunavanja putovanja na posao kao radnog vremena, već se nabraja što se sve smatra prijeko potrebnim dnevnim odmorom radnika, pri čemu se putovanje na posao ne smatra odmorom radnika, kako je to računala uprava “Tyca”.
U slučaju zaposlenika španjolske tvrtke, od značaja je i činjenica da im je prije zatvaranja regionalnih ureda radno vrijeme uredno teklo i za vrijeme putovanja iz ureda do mušterija. I prije i poslije zatvaranja regionalnih ureda, radnici “Tyca” su se na intervencije vozili automobilima tvrtke.
– I dok se vozi prema mjestu intervencije, radnik radi – upozorava se u presudi ECJ-a u predmetu “Tyco”.
Ova presuda, prema neslužbenim informacijama koje smo prikupili iz više hrvatskih sindikalnih središnjica, zasad nije naišla na primjenu u hrvatskom radnom zakonodavstvu. Naime, kako nam je pojašnjeno u sindikatima, uvrštavanje putovanja na posao u radno vrijeme moglo bi se eventualno unijeti u neki od kolektivnih ugovora, a ne u Zakon o radu (ZOR) koji propisuje samo opće odredbe o radnom vremenu kao osmosatnom i tome slično.
– U kolektivnim ugovorima za neka javna poduzeća predviđeno je, u sklopu dežurstava izvan radnog mjesta, da se putovanje na mjesto intervencije računa kao radno vrijeme. No, pitanje je poštuje li se to u praksi baš na takav, ili neki drugi način – kažu naši sugovornici iz sindikalnih krugova.
Ozljeda se uvažava
Ono što poznaje naše radno zakonodavstvo je da se, primjerice, prometna nezgoda na putu prema radnom mjestu tretira kao ozljeda na radu. Radnik stradao u prometnoj nezgodi je na bolovanju s pripadajućim naknadom kao da se ozlijedio na poslu, a sve prema članku 37. Zakona o mirovinskom osiguranju, koji kaže da se ozljedom na radu smatra i ozljeda nastala na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno.