Kako smo vas u prethodnom broju našeg glasila obavijestili, nastavljen je dijalog s Poslodavcem u vezi prijeke i neodložne potrebe za povećanjem plaća naših radnika. Svekoliko povećanje životnih troškova, izmjene Zakona o minimalnoj plaći, stanje na tržištu rada i činjenice da plaće velikog broja naših radnika nisu ni blizu dovoljne za puko preživljavanje u trenutnim okolnostima, sasvim su dovoljan razlog za žurno i učinkovito djelovanje, kako radi popravljanja materijalnog položaja većine naših radnika, tako i radi boljitka Tvrtke u cjelini. U tom smislu je u utorak, 22.02.2022., u Uredu za upravljanje ljudskim resursima održan sastanak predstavnika Hrvatskog sindikata pošte sa direktorom Ureda i njegovim suradnicama. Na sastanku smo jasno i nedvosmisleno iznijeli svoja stajališta i prijedloge te u narednom, sasvim kratkom razdoblju, očekujemo nastavak razgovora, sada sa ključnim ljudima, Upravom Hrvatske pošte, nakon čega ćemo vas konkretno i cjelovito informirati o svemu.
MINIMALNA PLAĆA
S početkom 2022. godine stupio je na snagu Zakon o minimalnoj plaći koji je donio neke promjene u odnosu na dosadašnji. Utvrđeno je da će se minimalna plaća utvrđivati uredbama pa je u skladu sa navedenim, na temelju Uredbe o visini minimalne plaće, minimalna plaća za tekuću godinu iznosi 4.687,50 kuna bruto (3.750,00 kn neto). Prema čl. 7. Zakona o minimalnoj plaći poslodavci su bili obvezni najkasnije do 1. veljače 2022. godine uskladiti ugovore o radu s izmijenjenim Zakonom. Zašto je ova tema nama važna? Prije svega zato što u našoj Tvrtki, NAŽALOST(!), imamo radnika koji za svoj rad primaju navedenu crkavicu. Radi se o radnicima, njih više od 700, čija su radna mjesta, prema Pravilniku o plaćama svrstana u prvi platni razred, s rasponom od 430 do 550 bodova. Važno je napomenuti da novoutvrđeni iznos minimalne plaće pretvoren u vrijednost boda (8,00 kn) iznosi 586 bodova, pa slijedom toga, svi ti radnici, bez obzira na ono što piše u Pravilniku i sve propisane raspone bodova, primaju više-manje jednako lošu plaću. Razlika može biti jedino u tomu ostvaruju li pravo na dodatke na plaću koji se ne ubrajaju u svotu minimalne plaće (prekovremeni rad, noćni rad, otežani uvjeti rada, rad nedjeljom, blagdanom i drugim Zakonom određenim neradnim danom). Navedeno je samo dio onoga što ukazuje na to da je važeći Pravilnik o plaćama pregazilo vrijeme, da je zastario i nepravedan te mu je, čim prije, neophodan ozbiljan zahvat i usklađivanje s vremenom i prostorom, kako bi imao smisao i svrhu.
NE CIJENITE ME – ODLAZIM!
Portal MojPosao proveo je istraživanje koje je pokazalo da je trend među zaposlenima koji u velikom broju daju otkaze, u svijetu poznat kao Great resignation, zahvatio i Hrvatsku. Što je razlog velike rezignacije i zašto u vrijeme pandemijske krize i nesigurnosti, radnici, umjesto da čuvaju svoje poslove, u velikom broju daju otkaze? Je li razlog sindrom izgaranja na poslu? Iscrpljenost? Zasićenost ili pak nešto drugo? Zanimljivo je i nije bez vraga, istraživanje je pokazalo kako radnici najčešće daju otkaz jer imaju osjećaj da ih poslodavac nedovoljno cijeni. Što se tiče sve češćih odlazaka radnika iz našeg sustava, nisu nam poznati rezultati „izlaznih anketa“, ukoliko se one provode, al’ kako „nismo otok“, dalo bi se naslutiti da ni Pošta nije cijepljena od Great resignation-a i da se razlozi odlazaka, sasvim dobro uklapaju u rezultate navedenog istraživanja.
SVJETSKI DAN SOCIJALNE PRAVDE
Na Svjetski dan socijalne pravde, 20. veljače, što su ga 2007. utemeljili Ujedinjeni narodi, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever uputio je priopćenje te istaknuo kako su i u Hrvatskoj i u svijetu potrebne temeljite društvene promjene. Priopćenje prenosimo u dijelovima. „Kada je 20. veljače 2007. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela rezoluciju kojom se utemeljuje Svjetski dan socijalne pravde, bilo je to u želji i nastojanju da se svijetu skrene pozornost na nužnost aktivne zauzetosti za ispravljanje i uklanjanje uzroka i posljedica socijalnih nepravdi i razlika, ne samo među državama i narodima, nego i unutar svake od zemalja. Ambiciozan i težak cilj. Sada, 15 godina kasnije, uz sva verbalna nastojanja i lijepe socijalno poželjne poruke političara, mislilaca i analitičara, vjerskih velikodostojnika i sličnih, možemo primijetiti kako je svijet još dalje od tih ciljeva, nego li je bio 2007. godine. Bogati kontinenti još su se više udaljili od siromašnijih, baš kao i bogate zemlje od onih manje bogatih i siromašnih. Povećao se broj milijardera i milijunaša u svijetu, a svi su zajedno iz godine u godinu sve bogatiji i sve utjecajniji, dok je na drugoj strani sve više onih koji tonu u siromaštvo i beznađe“, stoji u priopćenju.
“Podatci govore da su ti svjetski enormno bogati moćnici, čak i u vrijeme globalne pandemije bolesti covid-19- dok su se ljudi širom svijeta, pa i njihovi radnici razbolijevali, umirali, dok su mnoge tvrtke propadale, a milijarde javnog novca davane za liječenje bolesnih i spas gospodarstava – još uspjeli i povećati svoje bogatstvo”. U NHS-u ističu da je i Hrvatska dio takvog svijeta. “Hrvatsko je društvo pritisnuto nepravdama i nejednakostima… u Hrvatskoj rastu društvene nejednakosti, a narod sve više tone u beznađe i besperspektivnost. Hrvatska je u samome vrhu EU po nestalnim i nesigurnim oblicima zapošljavanja i rada, prva po broju novosklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme do tri mjeseca, a zadnja po brzini zapošljavanja mladih visoko obrazovanih ljudi… U Hrvatskoj je većina umirovljenika i radnika siromašna i ne može preživljavati bez trajnog odricanja i zaduživanja. Mladi su bez perspektive, tonu u beznađe u koje su već potonuli i njihovi roditelji, djedovi, bake, prijatelji… Mladi gotovo ni nemaju prava na stalan i stabilan posao, na dostojnu plaću, na zasnivanje obitelji i rađanje djece. Zato odlaze negdje izvan Hrvatske, gdje sve to mogu dobiti i ostvariti. Javnost je prepuna vijesti o nepotizmu, gospodarskom kriminalu i u njega uključenim političarima, zlouporabama položaja i moći, sporosti pravosuđa i beskrajno dugim suđenjima nakon čega slijede neprilično kratke kazne ili oslobađajuće presude.”
“…Treba početi nešto raditi tako da Hrvatska promijeni smjer i postane zemlja poželjna i ugodna za život. Potrebne su nam temeljite, korjenite i duboke društvene promjene, počevši od repozicioniranja društvenih elita na pripadajuća im mjesta, preko poreznih promjena koje moraju rezultirati time da tko ima više doista i doprinese više u javnu blagajnu za javno i opće dobro. Nužne su promjene koje će doprinijeti pravičnoj i ravnomjernoj raspodjeli novostvorenih vrijednosti, a time i tereta nošenja društva. Nužno nam je veće razumijevanje potreba drugih, suosjećanje i djelatna potpora za sve ranjive društvene skupine.
Sever smatra da najavljene izmjene Zakona o radu “jednostavno ne smiju rezultirati daljnjom fleksibilizacijom radnih odnosa i novim nesigurnostima za radnike, već moraju ići obratnim pravcem koji će rezultirati stabilnošću zaposlenja, a pravičnija raspodjela rezultirati rastom svih plaća, od kojih se može bez straha i nesigurnosti zasnivati obitelj i živjeti bez odricanja”, rekao je Sever. Uz rast minimalne i svih ostalih plaća, nužan i rast mirovina, naglasio je. “Ako nam zajednički pokretač postane žudnja za dobrom cijele zemlje i svih njenih građana, za društvom socijalne pravde i ravnopravnosti, onda trebamo imobilizirati, prokazati i javno označiti one kojima su pohlepa i zaslijepljenost vlastitom društvenom moći i utjecajem na prvome mjestu te otvoriti prostor nužnim društvenim promjenama koje će poslužiti tome da Hrvatska postane bolja zemlja”, poručio je.
“Dana 28. kolovoza 1963. jedan je velik čovjek održao govor koji počinje riječima ‘I have a dream today’. Danas, na Svjetski dan socijalne pravde, imamo pravo sanjati da će se u svijetu i Hrvatskoj formirati kritična masa za nužne promjene. Mora, jer ovako više jednostavno dalje ne može. Ljudi imaju pravo na socijalnu pravdu već samim svojim rođenjem i time što su ljudska bića”, zaključio je Sever.