Država štedi deklarativno. Nacija je upozorena – ugovora o djelu više nema. Ali, to su samo riječi. Jer, stara praksa se nastavlja.
(NOVI LIST) – Ugovori o djelu, rad na određeno vrijeme, naknade mimo kolektivnih ugovora, prekovremeni sati državu su lani koštali dvije milijarde kuna. Ali, više neće. Nema ni četiri mjeseca da nam je tako poručeno. Dakle, na izdacima za zaposlene, odnosno angažiranu radnu snagu (jer svaki rad ne podrazumijeva zaposlenje) ove će se godine uštediti do dvije milijarde kuna.
Više nema zapošljavanja preko ugovora o djelu, više nema zapošljavanja na određeno. Najkraće rečeno, država iz kase u koju izdvajaju svi oni koji u ovoj zemlji rade, više neće plaćati razno-razna honorarčenja. To u konačnici znači i da bi svi oni koje država zapošljava, i koji možda svoje radne zadatke ne obavljaju punim plućima, ubuduće trebati prionuti poslu.
Više nema zapošljavanja preko ugovora o djelu, više nema zapošljavanja na određeno. Najkraće rečeno, država iz kase u koju izdvajaju svi oni koji u ovoj zemlji rade, više neće plaćati razno-razna honorarčenja. To u konačnici znači i da bi svi oni koje država zapošljava, i koji možda svoje radne zadatke ne obavljaju punim plućima, ubuduće trebati prionuti poslu.
Poprilično ozbiljno naciju se u to uvjeravalo tamo negdje koncem siječnja, uoči donošenja proračuna. A onda su i ovogodišnje proračunske brojčice predstavljene. I gle čuda, država je doista na financijama namijenjenim radnoj snazi odlučila odrezati, onoliko koliko je najavljivala.
No, je li doista tako? Ako je suditi po onom što ovih dana »curi« samo iz sustava oružanih snaga, država štedi deklarativno. Nacija je upozorena – ugovora o djelu više nema. Ali, to su samo riječi. Jer, stara praksa se nastavlja. Ljudi se zapošljavaju preko ugovora o djelu. I očito će se i dalje zapošljavati.
Sustav oružanih snaga rješava se viška zaposlenih. I u tu je svrhu donesen pravilnik kojim se među ostalim određuje način isplate otpremnina onima koji odlaze. Pa se MORH, među ostalima, odlučio osloboditi i šefa u odjelu nabave. S čovjekom je lijepo postignut dogovor. Potpisao je sporazumni otkaz, a iz državne kase mu je isplaćena stimulativna otpremnina. Riječ je o 300 tisuća kuna bruto. Eto, jedan manje. Malo sutra. Pet dana nakon što je taj na papiru otišao iz sustava, ponovo se u sustav vratio. Ne kao zaposlenik, već kao suradnik angažiran preko ugovora o djelu za naknadu od četiri tisuće kuna neto. I taj slučaj, izgleda nije usamljen. Samo, papiri za druge priče još nisu isplivali na površinu.
U istom tom sustavu oružanih snaga, sindikat je, primjerice, upozoravao i na primjere rješavanja viška zaposlenih u »matici« uz otpremninu i onda »zbrinjavanje« tog viška u »tvrki-kćeri«, na plaćici. Na jednom se mjestu, dakle, oduzima, a na drugom dodaje. Krajnji račun je prelijevanje iz šupljeg u prazno, jer je onaj koji je otišao zapravo vraćen u sustav. Toliko o proklamiranoj štednji. I ukidanju ugovora o djelu, i ukidanju zapošljavanja na određeno vrijeme.
Priča o stimulativnoj otpremnini i potom neformalnom angažiranju stručnjaka zanimljiva je i s još jednog aspekta. Ona pokazuje kako na državnim jaslama postoje dvije kategorije radnika. Oni koji sve mogu i oni koji trebaju postupati kako im se naredi. Žena koja je stekla uvjete za redovnu mirovinu u prijelaznom razdoblju prema odredbama pravilnika oružanih snaga ne može steći pravo na stimulativnu otpremninu već mora otići u redovitu mirovinu. Iako je proglašena viškom. Ona je nepotrebna. Za razliku od načelnika koji će »skupiti paru« i nastaviti raditi za honorar. To je štednja!
I uz sve takve primjere država će sjesti najprije s državnim službenicima kako bi ih privolila da se odreknu dijela ugovorenih prava. Jer para nema i valja šparati kako bi nam sutra bilo bolje. No, kako će ih uvjeriti da doista ozbiljno misli i da je štednja stvarna, a ne samo nekakva babaroga zadužena za zastrašivanje jednog dijela radnika. A u pozadini te štednje i dalje će se trošiti preko modela koji su s donošenjem proračuna, navodno, ukinuti