NHS – Nezavisni hrvatski sindikati uputili su danas pismo Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Mostu nezavisnih lista vezano uz najave izmjena nekih zakona, a bez prethodne javne rasprave i uključenosti socijalnih partnera. Pismo prenosimo u cijelosti: Budući već tjednima svjedočimo medijskim izvješćima o uvjetima za sastavljanje nove Vlade RH, smatramo kako, kao jedan od socijalnih partnera, moramo reagirati na trenutna događanja. Republika Hrvatska je, ne samo ulaskom u Europsku uniju, nego i svojim dosadašnjim razvojem i opredjeljenjem počela uvoditi određena demokratska načela u postupak donošenja propisa. Na žalost, nisu se sve dosadašnje vlade tako ponašale u stvarnosti, iako su se deklarativno tako izjašnjavale. Međutim, jedno od načela na koje su se pozivale sve vlade, jer je to i praksa Europske unije, je socijalni dijalog, kao i postupak javnog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Socijalni partneri, kao i hrvatska javnost, danima slušaju o izmjenama Ovršnog zakona, promjenama u sustavu izdvajanja za plaće u jedinicama lokalne samouprave, demokratizaciji izbornog sustava, uvođenju gospodarskog pojasa i dr.
Iako se ne protivimo većini iznesenog, moramo naglasiti kako već odmah na početku obnašanja nove vlasti imamo situaciju u kojoj se socijalne partnere, kao i građane ne pita ništa vezano uz promjene nekih zakona, a to smo imali već i ranije pa smo željeli vjerovati da se neće ponovno događati. Postotak onih građana koji nisu izašli na izbore dovoljno govori što misle o političkim elitama u Hrvatskoj. Godinama svjedočimo posljedicama djelomičnih izmjena pojedinih zakona, kojima nisu prethodile analize učinaka donošenja zakona i financijski troškovi, a dobro nam je poznat i način donošenja zakona po hitnom postupku, kao i rješavanje „problema“ donošenjem uredbi.
Kad govorimo o demokratizaciji izbornog sustava i uvođenju tri preferencijalna glasa i smanjenju povlastica za zastupnike (6+6), vjerujemo kako bi građani taj potez pozdravili. No moramo postaviti jedno pitanje – ako se već uvodi kažnjavanje zastupnika zbog nedolaženja na sjednice Sabora, zašto se to kažnjavanje predlaže samo kad se radi o sjednici na kojoj se provodi postupak glasovanja? Zar ostale dane ne moraju dolaziti na sjednice i nije bitno sudjeluju li u raspravama ili ne? Ali moraju glasovati bez obzira što nisu ni čuli argumente za i protiv tijekom rasprave! Ili smo mi nešto krivo shvatili? (Zaboravimo pri tome ona dugogodišnja objašnjenja kako zastupnici rade i kad nisu na sjednicama jer su na sjednicama raznih odbora ili „negdje na terenu“. A često ih nema ni na sjednicama odbora koje zbog toga često nemaju ni kvorum. Ne bi li onda bilo važno da neka služba u Saboru zna gdje su kad nisu na sjednicama?) Kad bismo imali mogućnost biti upoznati s Prijedlogom zakona i objašnjenjima vezanim uz Prijedlog, možda bismo i mi imali drukčiji stav.
Što se tiče Prijedloga izmjena i dopuna Ovršnog zakona (u kojem podupiremo izmjenu vezanu uz neovršivi dio plaće) koji, između ostalih, kao ključno uređuje pitanje prava na smještaj onih ovršenika koji se moraju iseliti iz nekretnine zbog provedbe ovrhe na toj nekretnini, a ne posjeduju neku drugu nekretninu za stanovanje, već je na radnoj skupini koja djeluje pri Ministarstvu pravosuđa jasno istaknuto kako pravo na smještaj u odgovarajuću nekretninu ne može biti uređeno, ako pri tome predlagatelju nije poznat kako podatak o broju ovršenika koji bi mogli biti obuhvaćeni ovom mjerom, tako, još i važnije, s kojim brojem nekretnina država uopće raspolaže, u kakvom su stanju i jesu li ne samo raspoložive nego i pogodne za stanovanje, makar i privremeno. Naime, iako vrlo socijalna, navedena će mjera doživjeti neuspjeh ako se pokaže nedostatnost i neprimjerenost stambenog fonda na koji se s ovom mjerom računa. Relativno nedavno imali smo prigodu vidjeti prilično zapuštene nekretnine koje je država davala u najam, uz obvezu najmoprimca na njihovo uređenje, što od osobe koja je prisiljena iseliti iz jedine nekretnine zbog duga i ovrhe, odnosno zbog nemogućnosti podmirenja financijskih obveza, nije realno očekivati. Uz to se postavlja i pitanje nužnosti unaprijed jasno određenih socijalnih mjerila po kojima bi se te nekretnine davale potrebitima na korištenje i pod kojim uvjetima. Na koje vremensko razdoblje? Što nakon isteka tog nekog vremenskog razdoblja – hoće li morati iseliti iako im se životni uvjeti nisu promijenili? Budući država raspolaže sa stambenim jedinicama različitih veličina , stupnjeva (ne)uređenosti i na različitim lokacijama, hoće li postojati i neka pravila o odnosu veličine obitelji i veličine stana. Hoće li se obitelj zbog nepostojanja (odgovarajuće) stambene jedinice na lokaciji gdje živi biti prisiljena seliti na lokaciju gdje takva jedinica postoji…? Puno je pitanja na koja javnosti odgovori nisu poznati. Imate li Vi spremne sve odgovore na ta i moguća druga pitanja vezana uz ovu problematiku, a prije izglasavanja izmjena Zakona? Alternativa zamjenskoj nekretnini je pravo ovršenika na naknadu troškova smještaja iz sredstava državnog proračuna, no predlagatelj nema projekciju o kojem iznosu sredstava se govori.
Zbog svega navedenog potrebno je napraviti odgovarajuće analize kako bi se utvrdili svi relevantni parametri i kako bi mjera mogla zaživjeti. U protivnom je izvjesno kako će nedovoljno promišljena ideja izazvati nove probleme, ma koliko socijalno osjetljiva bila i koliko pohvala izazivala sama mjera i njeni predlagači.
Nadalje, kad govorimo o mogućem ukidanju poreza na ime tvrtke (koji je prihod lokalne samouprave) i smanjivanju troškova za plaće jedinica lokalne samouprave (na ne više od 15% ukupnog prihoda) trebalo bi voditi računa i o tome da će se i najavljenim izmjenama sustava oporezivanja osobnog dohotka bitno dodatno smanjiti prihod lokalne samouprave. Tako da su bitno različiti iznosi 15% današnjeg prihoda i 15% prihoda nakon usvajanja svih ovih poreznih izmjena. Postoje li analize o financijskim učincima ovih izmjena? Na koji će se način nadoknaditi gubitak prihoda lokalne samouprave? Ili se sve namjerava, po starom dobrom običaju, prebaciti na građane (od kojih će već dio njih ostati bez posla i zbog ovih zakonskih izmjena smanjivanja troškova za plaće – u nekim medijima se govori o 4000 osoba), a svima njima bi se mogao povećati prirez ili uvesti, ako ga nije bilo, mogle bi se povećati cijene komunalnih usluga, vrtića, ukinuti ili smanjiti neke potpore za građane sa nedovoljno sredstava za život ili… I konačno, što je sa slobodom kolektivnog pregovaranja, jer na ovakav način reguliranja plaća, ona ne postoji?! Posebice ako će se to smanjenje odnositi samo na administrativno osoblje (kako se može pročitati u medijima). Pitamo Vas, o kojem je administrativnom osoblju riječ? Na koga se točno mjera odnosi i u kakvom je odnosu to s drugim zaposlenim u istoj jedinici lokalne samouprave? Koji je broj tih osoba?
Ova naša pitanja bi Vam trebala govoriti da u Vašim prijedlozima, a posebice u načinu na koji ih namjeravate usvojiti, nešto nije u skladu sa uobičajenim postupanjem i trenutnim funkcioniranjem javnih službi i lokalne samouprave. Ili smo mi nešto krivo shvatili? Kad bismo imali mogućnost razmotriti prijedloge zakona i objašnjenja, te predviđene financijske učinke, možda bismo i mi imali drukčiji stav.
I na kraju, trebamo li ovakav način rada očekivati tijekom cijelog Vašeg mandata?
S poštovanjem
Predsjednik, Krešimir Sever