Odgovornost!?

Ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Tako, doslovno, glasi treći stavak 84. članka Zakona o radu koji govori o isplati plaće i naknade plaće. Prije dva dana, dakle osamnaestog dana u mjesecu, nitko nije znao koliko državnih službenika nije dobilo plaću. Nikakvo suvislo objašnjenje tim ljudima poslodavac nije dao. Za koji mjesec, frka bi mogla biti i veća. Za sada, naime, samo je dio proračunskih korisnika ušao u sustav centralnog obračuna plaća. I taj COP trenutno je najveći službenički neprijatelj. Naprosto, ako nešto s podacima ne štima – plaću ne pušta. I tako danima. Jednom je problem, primjerice, prevelik broj prekovremenih sati, drugi put je problem stručna sprema koja se ne poklapa s koeficijentom radnog mjesta, onda se kao problem pojavi broj zaposlenih…. I tako redom. Sustav se testira u praksi na leđima zaposlenih koji nervozno, grickajući nokte, čekaju plaću. Od koje žive.

Sustav centralnog obračuna plaća sa svim problemima koji su se zadnjih desetak i više dana prelili preko leđa nepoznatog broja državnih službenika, u osnovi pokazuje koliki nered u zemlji vlada. Odavno znamo da država kao poslodavac ne zna koliko doista zapošljava radnika. Ti podaci pokazali su se velikim, gotovo nepremostivim problemom, ne samo sadašnje administracije. No, ona se barem uhvatila rješavati nedoumicu. Istina, ne potpuno spremna. Da je bila spremna, onda nepoznat broj službenika i namještenika ne bi plaće čekao danima. Jer, u ovom slučaju nije problem nedostatka novca. On je osiguran. U ovom slučaju problem je neposložen sustav. I ljudima je odmah, kada su prve isplate plaća odbijene, to trebalo priznati. I ispričati se.

Testiranje sustava, navodno je provedeno. Međutim, u tom testiranju sustav očito nije dovoljno »izblesiran« kako bi se prije no što se krene prema stvarnim korisnicima, otklonili problemi. Pa su sada državni službenici pokusni kunići. Za nešto vremena, problem će biti puno veći jer će u sustav centralnog obračuna i isplate ući daleko veći broj korisnika. Što će se samo zbivati kada sustav obuhvati zaposlene u sustavu zdravstva i obrazovanja? Tamo postoji i smjenski rad, i dežurstva, i pripravnost… Svakojaka »čuda«, odnosno prijetnje sustavu.

COP bi, kad jednom uistinu proradi, napokon trebao dati odgovore na jednostavna pitanja, od broja zaposlenih, preko visine plaća i ukupnih izadataka za plaće po pojedinim tijelima. On bi trebao eliminirati pokušaje »bildanja« primanja. Primjerice, ako je u određenom mjesecu teoretski moguće odraditi X prekovremenih sati, onda određenom radniku na plaći ne može biti isplaćena naknada za XXX prekovremenih sati. Ili, ako je netko bio na godišnjem odmoru, onda u tom mjesecu ne može imati više odrađenih radnih sati no što bi ih imao da je cijeli mjesec proveo na radnom mjestu. Ukratko, sustav bi sve u njemu i oko njega trebao naučiti odgovornosti. Što nije lako.

Na pitanje tko je kriv jer COP šteka, odgovora nema. Odnosno, sva objašnjenja koja se se daju, oštricu usmjeravaju prema Fini. Ako je problem u njoj, nekakvo rješenje treba postojati. Nešto valja učiniti. Ako je problem nastao u startu, s prenošenjem podataka u centralni sustav, opet bi trebalo nešto učiniti. Sve se u osnovi svodi na problem postojanja ili nepostojanja odgovornosti. Pa ako je neki službenik u administraciji koja je Fini pripremala podlogu zeznuo stvar, za to treba odgovarati. Ako je zeznula Fina, ona treba odgovarati. To je više nego jasno.