Izvor: HRT

Stopa inflacije u Hrvatskoj mjerena indeksom potrošačkih cijena u kolovozu je iznosila 1,8 posto na godišnjoj razini, objavio je u petak Državni zavod za statistiku (DZS), čime je nastavljen višemjesečni trend usporavanja inflacije na godišnjoj razini.

DZS je objavio prvu procjenu indeksa potrošačkih cijena, prema kojoj je u kolovozu 2024. stopa inflacije iznosila 1,8 posto u odnosu na kolovoz 2023. godine, dok je u odnosu na prethodni mjesec, to jest srpanj ove godine, porasla za 0,1 posto.

Nakon 3,7 posto u travnju, 3,3 posto u svibnju, 2,4 posto u lipnju te srpanjskih 2,2 posto, inflacija je tako nastavila svoj trend usporavanja na godišnjoj razini, pri čemu je kolovoški rast potrošačkih cijena od 1,8 posto najniži od ožujka 2021. godine, kada je iznosio 1,2 posto.

Promatrano prema glavnim komponentama indeksa, procijenjena godišnja stopa inflacije za usluge iznosi 5,9 posto, za skupinu u kojoj su hrana, piće i duhan 2,3 posto, industrijske neprehrambene proizvode bez energije 0,5 posto, dok je kod energije zabilježen pad za 3,7 posto, navedeno je u priopćenju DZS-a.

Na mjesečnoj razini, u odnosu na srpanj 2024., u komponenti usluga cijene su porasle za 0,8 posto, a hrane, pića i duhana za 0,6 posto. Istodobno, prema prvoj procjeni, cijene energije i industrijskih neprehrambenih proizvoda bez energije su pale za po 0,9 posto.

DZS je najavio da će konačne podatke o indeksu potrošačkih cijena u kolovozu prema klasifikaciji ECOICOP (klasifikacija individualne potrošnje prema namjeni – European Classification of Individual Consumption according to Purpose) objaviti 17. rujna.

Eurostat: Inflacija u Hrvatskoj u kolovozu tri posto

Prema prvoj procjeni koju je danas objavio Eurostat, godišnja stopa inflacije u kolovozu mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HICP) u Hrvatskoj je iznosila 3 posto.

U cijeloj eurozoni prosječna godišnja stopa inflacije u kolovozu iznosila je 2,2 posto.

Višu stopu inflacije od Hrvatske imale su Belgija, 4,5 posto, Estonija, 3,4 posto, Nizozemska, 3,3 posto, Slovačka, 3,2 posto, te Grčka, 3,1 posto. Ostale članice eurozone imale su nižu stopu od Hrvatske.

– Unatoč povoljnijim procjenama plaće radnika će i dalje morati rasti jer cijene ipak rastu i morat će se dizati plaće jer poslodavci tek nadoknađuju zaostatke koji su nastali eksplozijom rasta cijena prije tri godine. Uz to plaće ne bi trebale pratiti samo inflaciju već i rast produktivnosti rada, a prostora ima jer su poslodavci prošle godine ostvarili za 36 posto veću dobit, rekao je Darije Hanzalek, predsjednik Nezavisih hrvatskih sindikata.

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2024. iznosila je 1 315 eura, što je nominalno i realno niže za 0,7% u odnosu na svibanj 2024.

Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2024. iznosila je 1 819 eura, što je nominalno i realno niže za 0,7% u odnosu na svibanj 2024.

Najviša prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za lipanj 2024. isplaćena je u Djelatnosti zdravstvene zaštite, u iznosu od 1 981eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 845 eura. Najviša prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za lipanj 2024. bila je u djelatnosti Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda, u iznosu od 2 942 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 1 091 eura.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 14,3%, a realno za 11,6%.

Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za lipanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za14,4%, a realno za 11,7%.

Medijalna neto plaća za lipanj 2024. iznosila je 1 106 eura, a medijalna bruto plaća 1 498 eura.

Izvor: NHS

Izgledi globalnog tržišta rada za mlade poboljšali su se u posljednje četiri godine, a očekuje se nastavak uzlaznog trenda još dvije godine, navodi se u novom izvješću Međunarodne organizacije rada (MOR).

Međutim, izvješće pod naslovom Globalni trendovi zapošljavanja mladih 2024. (GET za mlade) upozorava da je broj osoba u dobi od 15 do 24 godine koje nisu zaposlene, ne obrazuju se ili se ne obučavaju (NEET) zabrinjavajući te da oporavak zapošljavanja nakon pandemije COVID-a 19 nije bio svuda jednak. Mladi ljudi u određenim regijama i mnoge mlade žene ne vide dobrobiti gospodarskog oporavka.

Stopa nezaposlenosti mladih u 2023. godini, od 13 posto (64,9 milijuna ljudi), predstavlja najnižu razinu u 15 godina i pad u odnosu na stopu od prije pandemije od 13,8 posto u 2019. godini. Ove i sljedeće godine se očekuje daljnji pad na 12,8 posto. Situacija, međutim, nije ista po regijama. U arapskim državama, istočnoj Aziji i jugoistočnoj Aziji te na Pacifiku stope nezaposlenosti mladih bile su više 2023. nego 2019. godine.

GET za mlade također upozorava da se mladi suočavaju s drugim problemima u pronalaženju uspjeha u svijetu rada. Napominje kako je previše mladih ljudi diljem svijeta NEET, a prilike za pristup dostojnim poslovima i dalje su ograničene u gospodarstvima u nastajanju i razvoju. Jedna od pet mladih osoba, ili 20,4 posto, na globalnoj razini bila je NEET u 2023. godini. Dvije od tri NEET-ova bile su žene.

Za mlade koji rade, izvješće bilježi nedostatak napretka u dobivanju dostojnih poslova. U svijetu je više od polovice mladih radnika zaposleno u neformalnom sektoru. Samo u gospodarstvima s visokim i višim srednjim dohotkom većina mladih radnika danas ima redovan, siguran posao. A tri od četiri mlada radnika u zemljama s niskim prihodima bit će samozaposleni ili će imati privremeni plaćeni posao.

U izvješću se upozorava kako stalne visoke stope NEET-ova i nedovoljan rast dostojnih radnih mjesta uzrokuju rastuću tjeskobu među današnjim mladim osobama, koje su također najobrazovanija skupina mladih ikad.

“Nitko od nas ne može se radovati stabilnoj budućnosti kada milijuni mladih ljudi diljem svijeta nemaju dostojan posao, a kao rezultat toga, osjećaju se nesigurno i ne mogu izgraditi bolji život za sebe i svoje obitelji. Miroljubiva društva oslanjaju se na tri temeljna sastojka: stabilnost, uključenost i socijalnu pravdu; a dostojanstven rad za mlade u središtu je sva tri,” objasnio je Gilbert F. Houngbo, glavni direktor MOR-a.

Štoviše, izvješće utvrđuje kako mladi muškarci imaju više koristi od oporavka tržišta rada nego mlade žene. Stope nezaposlenosti mladih žena i mladića u 2023. godini bile su gotovo jednake (12,9 posto za mlade žene i 13 posto za mladiće), za razliku od godina prije pandemije kada je stopa za mlade muškarce bila viša. A globalna stopa NEET mladih žena udvostručila se u odnosu na mlade muškarce (na 28,1 posto odnosno 13,1 posto) 2023. godine.

“Izvješće nas podsjeća kako su prilike za mlade ljude vrlo nejednake“, kaže Houngbo te dodaje: „Bez jednakih mogućnosti obrazovanja i dostojnih poslova, milijuni mladih ljudi propuštaju svoje šanse za bolju budućnost”.

Izvješće MOR-a poziva na veću pozornost jačanju temelja dostojnog rada kao putu za suzbijanje tjeskobe mladih ljudi u svijetu rada i jačanju njihove nade u svjetliju budućnost.

U poruci mladim čitateljima, autori izvješća traže od njih potporu pozivima na promjenu. “Imate mogućnost utjecati na politiku i zagovarati dostojanstven rad za sve. Upoznajte se sa svojim pravima i nastavite ulagati u svoje vještine”, stoji u poruci. “Budite dio promjene koju svi trebamo kako bismo osigurali socijalno pravedan i uključiv svijet.”

Ovo 12. izdanje GET-a za mlade obilježava 20-godišnjicu izvješća. Osvrće se na ono što je postignuto u ovom stoljeću kako bi se poboljšali radni izgledi mladih ljudi i razmatra budućnost zapošljavanja mladih “u razdoblju koje karakteriziraju krize i neizvjesnosti”. Promatrajući dugoročne trendove, izvješće zaključuje sljedeće:

Rast u “modernim” uslugama i poslovima u proizvodnji za mlade je ograničen, iako se modernizacija može dovesti u tradicionalne sektore putem digitalizacije i umjetne inteligencije.
Nema dovoljno visokokvalificiranih poslova u ponudi za obrazovanu mladež, posebno u zemljama srednjeg dohotka.
Održavanje razvoja vještina u korak s rastućim zahtjevima za zelenim i digitalnim vještinama bit će ključno za smanjenje neusklađenosti u obrazovanju.
Sve veći broj sukoba prijeti budućoj egzistenciji mladih ljudi i može ih gurnuti u migraciju ili prema ekstremizmu.
Demografski trendovi, posebice afrički ‘potres mladih’ znači stvaranje dovoljno dostojnih radnih mjesta, bit će ključni za socijalnu pravdu i globalno gospodarstvo.

Izvješće poziva na povećana i učinkovitija ulaganja, uključujući poticanje otvaranja radnih mjesta s posebnim ciljem na radna mjesta za mlade žene, jačanje institucija koje podupiru mlade ljude tijekom njihovih prijelaza na tržište rada, uključujući mlade NEET-ove, integraciju zapošljavanja i socijalne zaštite za mlade i rješavanje globalnih nejednakosti kroz poboljšanu međunarodnu suradnju, javno-privatna partnerstva i financiranje razvoja.

https://www.ilo.org/resource/news/number-youth-not-employment-education-or-training-neet-cause-concern

Izvor: VEČERNJI LIST

Sindikalist i predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV)

Vlada je donijela odluku o drastičnom povećanju osnovice plaća državnih dužnosnika pa će odsad predsjednici države, Vlade i Sabora, ministri i saborski zastupnici dobivati enormno visoke plaće. Ti će se iznosi kretati od četiri do preko šest tisuća eura. Može li običan hrvatski puk, radnik i umirovljenik, ovu informaciju primiti mirno, staloženo, s razumijevanjem i odobravanjem ili…?

Jasno je da ljudi kojima se plaće kreću od minimalne u neto iznosu oko 677 eura, preko medijalne 1122 eura do prosječne 1324 eura s čežnjom gledaju na četiri, pet, a kamoli šest tisuća eura visoku plaću. Njima je i dvije tisuće eura neto plaće nedosanjani san. I koliko god objektivne okolnosti govorile u prilog povećanju dužnosničkih plaća, čija je osnovica prije desetak godina bila jednaka osnovici plaća za državne i javne službenike i namještenike te se tijekom svih ovih minulih godina nije se mijenjala pa su im tako plaće ostale zaleđene u cijelom tom razdoblju, ipak je ovo prenagao skok. U taj se potez trebalo ići postupno tijekom nekog duljeg razdoblja. Osim toga, građani upravo od političara očekuju da im stvore uvjete dobrog života. I koliko god su tijekom minulih nekoliko godina u postocima rasle plaće u javnom i privatnom sektoru, one su ipak u većini nedostatne za dostojno življenje pa taj rast dužnosničkih plaća među građanima ne može naići na razumijevanje. Jer, kao što stara uzrečica kaže, da sit gladnom ne vjeruje, tako bogme ne ni gladan sitome.

Premijer Andrej Plenković, a onda i neki ministri koji papagajski ponavljaju što god premijer izlane, pravdaju ovo povećanje plaća i samima sebi kao jednu od učinkovitih antikorupcijskih mjera. Pa čovjek ne zna bi li se nad ovom umotvorinom smijao ili bi nad njom od muke i bijesa plakao. Ne bi li ovako nešto izreći trebala biti sramota, ne bi li jedina prihvatljiva antikorupcijska mjera trebala biti – poštenje, i zar to premijer i kompanija žele reći da u našoj zemlji nema poštenih, što je i te kakva uvreda za one koji takvi jesu?

Činjenica jest da veće plaće i veća primanja mogu biti neka vrsta antikorupcijske mjere za one koji su “sitne ribe” i koji, zato što im plaće nisu dostatne, na razne načine nešto “usitno” naplaćuju svoje usluge. No ovdje se radi o “krupnim ribama” i sasvim sigurno nije riječ o mogućoj korupciji od nekoliko stotina ili tisuću-dvije eura,a što bi moglo biti obeshrabreno većom plaćom,već se radi o suludoj pohlepi pojedinaca kojima zapravo nikada nije dosta i koji posežu za većim iznosima. A tu onda nema ničega drugog osim osobnog poštenja ljudi koji takav posao rade i to će ih poštenje othrvati napasti ili koji na krađu i korupciju uopće neće pomišljati. Njima je poštenje jedino jamstvo i kapital koji ulažu u dužnosti koje obavljaju. I čist obraz njima se podrazumijeva neovisno o mogućnostima koje im različite funkcije nude..Tko je pošten, pošten je, a tko nije, nije, neovisno o dužnosti koju obnaša ili poslu koji radi.

Imaju vladajući još “genijalnih” opravdanja da se unosno nagrade našim novcem. Kažui to da će veće plaće u politiku privući kvalitetnije ljude.Rekli bi građani: “Moš’ mislit’. Tek sad će svakakvi navaliti u politiku jer će se uhljebljivanje bolje plaćati. Sad će navala za Sabor postati epskih razmjera jer mjestima u Saboru stranke u velikoj mjeri nagrađuju svoje članove koji onda u četiri godine mandata ne moraju ni usta otvoriti, bitno je da samo dolaze na glasanje dignuti ruku”. Strahujete li i vi od ovakvog pogubnog scenarija?

Ma ja jednostavno ne želim vjerovati u takvu Hrvatsku u vremenima koja dolaze jer smo je dovoljno dugo imali. Nama, ne samo na vodećim mjestima u politici nego i u državnim te javnim poduzećima, trebaju zaista sposobni ljudi. A takvi često dobre plaće imaju već negdje drugdje. I da se jednog vrsnog sveučilišnog profesora ili nekog stručnjaka iz gospodarstva makar i na jedan mandat privuče u politiku među dužnosnike ili u vođenje nekog od strateški važnih državnih poduzeća, onda mu uza sve povlastice i javne časti koje mu automatski proizlaze iz funkcije treba ponuditi i primanja barem približna onima na koja se naviknuo na svom prijašnjem poslu. Ali to onda znači i drastično dizanje odgovornosti tih ljudi za poslove koje obnašaju i moguće pogreške u svom radu jer ako već uz časti imaju i solidne plaće, onda je to najmanje što građani od njih mogu očekivati.

Izvor: HRT

Podaci Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) pokazuju da radnici u Hrvatskoj imaju najduži radni tjedan, a u to ne ulazi i neevidentiran, odnosno neplaćeni prekovremeni rad kojega je alarmantno puno, ističu u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

U Zakonu o radu stoji da se punim radnim vremenom smatra 40 sati tjedno, osim ako se ne ugovori drugačije. Ta mogućnost drugačijeg ugovaranja, koja u principu ide u korist radnika jer na taj način zadržavaju istu razinu plaće, premalo se koristi, rekla je Hini izvršna tajnica za radno pravo i tržište rada SSSH Sunčica Brnardić.

Ističe kako u Hrvatskoj bilježimo snažan rast plaća i produktivnosti, no to ne prati i povećanje konkurentnosti u poboljšanju uvjeta rada, u čemu još uvijek snažno zaostajemo za drugim članicama EU.

Skraćivanje prosječnog radnog tjedna u drugim državama EU u pravilu se, ističe, odvija kroz granske kolektivne ugovore gdje se prepoznaju mogućnosti i specifičnosti u pojedinim djelatnostima.

– Zanimljiv primjer je Francuska koja je još 1998. Zakonom skratila radni tjedan na 35 sati, što je potaklo udruge poslodavaca i sindikate na kolektivno pregovaranje o tom, ali i drugim pitanjima. Budući da je zbog direktiva Europske unije, ali i općenito zbog uređivanja tržišta rada u Hrvatskoj potrebno potaknuti kolektivno pregovaranje, bilo bi zanimljivo razmisliti o takvoj inicijativi, naglašava Brnardić.

Pozitivan učinak na zadovoljstvo radnika i produktivnost

Skraćivanje radnog vremena može podignuti učinkovitost rada, povećati zadovoljstvo radnika i smanjiti stopu bolovanja, no poslodavci premalo prepoznaju skraćeni radni tjedan kao važno sredstvo organizacije rada i privlačenja i zadržavanja radnika.

Prema istraživanju koje je proveo SSSH, skraćivanje radnog vremena za tri sata tjedno imalo bi veoma jak pozitivan utjecaj na zadovoljstvo radnika trenutnim poslom kao i individualnu produktivnost, a to se posebno odnosi na radnike u privatnom sektoru.

Aktualne okolnosti na tržištu rada karakteriziraju i nedostatak ljudi i nedostatak vještina te se radi o strukturnim okolnostima koje se sigurno ne mogu rješavati povećanjem fonda radnih sati, a naročito ne prisilnim putem kao što smo to nedavno vidjeli u Grčkoj, gdje je radni tjedan produžen, smatra Brnardić.

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) Darije Hanzalek kaže kako je kod uvođenja kraćeg radnog vremena najlakše postupno skraćivanje, korak po korak, a sve bez umanjenja plaća. Tako uz ostale benefite, kaže, raste vrijednost satnice, odnosno rada radnika, a kada se prijeđe na novi režim, materijalna prava se dugoročno mogu nastaviti razvijati.

Za uspješnu tranziciju prema kraćem radnom vremenu na razini cijelog društva potrebno je pak ispunjenje nekoliko preduvjeta, ističe.

– Prvo i osnovno je micanje isključivog fokusa s rasta i profita, kao jedinih mjerila vrijednosti i uspjeha. Uz to, važno je da koristi od razvoja znanja i tehnologija budu u funkciji društva, a ne pojedinaca, jer samo tako možemo nastaviti s daljnjim oslobođenjem čovjeka od rada. Pozornost treba usmjeravati i na održivost i dugoročnost radnih odnosa temeljenih na očuvanju zdravlja i radne sposobnosti radnika.

Bit će važna i prilagodba radnog vremena klimatskim promjenama

Hanzelek navodi kako je Švedska 2015. u Gothenburgu imala pokus s kraćim radnim vremenom u javno financiranim ustanovama, uz rad od pet dana tjedno po šest sati za punu plaću.

– Nitko od radnika koji su sudjelovali u pokusu dvije godine nije bio na bolovanju, došlo je do značajnog povećanja ravnoteže između posla i privatnog života, zadovoljstva poslom te mentalnim i fizičkim zdravljem. Isto tako, radnici su povećali svoju produktivnost.

Sličan pokus imao je Island uvođenjem radnog vremena od 35 sati od 2015. do 2019., a to je polučilo veliki uspjeh jer se povećala dobrobit radnika, poboljšana je ravnoteža između privatnog i poslovnog života, došlo je do smanjenja stresa i “burnouta” a produktivnost je ostala ista ili se čak i povećala.

– Kao rezultat toga, islandski sindikati su postigli smanjenje radnog vremena za oko 86 posto za cijelu radnu populaciju, ističe Hanzalek.

I Španjolska je 2021. započela s uvođenjem radnog tjedna od 32 sata bez umanjenja plaće na razdoblje od tri godine, no zasad nisu poznati rezultati.

Ubrzo će se morati razgovarati i o prilagodbi radnog vremena novim uvjetima s obzirom na klimatske promjene i toplinske valove, napominje predsjednik NHS-a i dodaje kako će se prevencija uz mjere zaštite na radu, koje su ograničenog učinka, morati provoditi upravo uz prilagodbe radnog vremena i odmor radnika.

Treba sačuvati hrvatske radnike

Osvrćući se na primjer Grčke, koja je nedavno pak produljila radni tjedan na šest dana, Hanzalek kaže kako u slabije produktivnim sustavima ni jedno radno vrijeme neće popraviti stvari, ali se ne trebamo ravnati prema lošim primjerima, ni u susjedstvu ni u svijetu.

– Trebamo težiti da u našem radu budemo produktivni, sačuvamo hrvatske radnike, te da ih se lošim odnosom ne tjera od poslodavaca ni iz zemlje, kaže.

– Mjera produljenja u Grčkoj se ne odnosi se na sve djelatnosti i nije obaveza za sve. Čini se da se njome, s obzirom na mnogo zlouporaba, u stvari dodatno propisuju uvjeti prekovremenog rada”.

Prekovremeni rad dopustiv je samo u slučaju više sile, izvanrednih povećanja opsega posla i sličnim situacijama i nije mu mjesto u redovnom radnom vremenu. Stoga je razumljivo da su se sindikati u Grčkoj protivili i samoj mogućnosti takvog razvoja događaja.

– U konačnici, krene li im mjera zaista u tom negativnom smjeru, mogla bi im se obiti o glavu, jer bi im još jedan dio radnika mogao napustiti zemlju. Mi si tako nešto više ne možemo dopustiti, poručio je Hanzalek.

Foto: NHS/HRT screenshot

Izvor: HRT

Mjesto predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata preuzeo je 1. srpnja Darije Hanzalek. Naslijedio je Krešimira Severa, koji je s te čelne pozicije otišao nakon 25 godina. I novi predsjednik ima bogato iskustvo u sindikalnom radu. O položaju radnika u našoj zemlji, planovima za četverogodišnji mandat i izazovima koji ga čekaju govorio je u emisiji Studio 4.

Do imenovanja čelnikom NHS-a Hanzalek je vodio Sindikat grafičara i medija. Zanimljivo je, ističe, da je riječ o najstarijoj sindikalnoj organizaciji u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, osnovanoj 1870. Na osnivačkoj skupštini bio je i August Šenoa, a prvi predsjednik bio je mladi tipograf Dragutin Kale. Samo dvije godine kasnije proveli su prvi štrajk kojim su se radnici u zagrebačkim tiskarama borili za svoja prava.

Nezavisni hrvatski sindikati uređena su sindikalna središnjica u kojoj je 50 sindikata s oko 80 tisuća radnika. Stanje je dobro, struktura čvrsta i nakon promjene čelne osobe nastavit će se raditi u istom smjeru, s istim ciljem – čuvati interese radnika u Hrvatskoj.

– Položaj radnika u Hrvatskoj vjerojatno je bolji nego u nekim prošlim godinama, ali očekivanja radnika s pravom su veća. Moramo se uspoređivati s Europskom unijom i u tom smislu – možda smo napredovali, ali i ljestvica se podignula, moramo je pratiti. Sindikalne akcije poput velikih prvosvibanjskih prosvjeda, više nemaju smisla i to je dobro jer, kako se kaže – u revoluciju se ne ide punog želuca, ističeDarije Hanzalek, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata i dodaje da se sindikalna borba odvija svakodnevno.

Najveći izazovi: Podizanje plaća i zaustavljanje odlaska radnika u inozemstvo

Veće plaće u razvijenijim europskim zemljama poput magneta privlače naše radnike i tome bi trebalo stati na kraj. Plaće bi trebale pratiti i rast produktivnosti, a ne samo inflaciju. Rast minimalne plaće iznimno je dobar, ali niže i srednje plaće ne povećavaju se dovoljno. Dvije trećine radnika i dalje ima primanja niža od prosječne hrvatske plaće, koja iznosi 1323 eura i to nije dobro, smatra predsjednik NHS-a.

– Imamo i velike demografske izazove. Moramo spriječiti takozvanu utrku prema dnu – naši poslodavci ne plaćaju dovoljno domaće radnike, na njihova mjesta dolaze strani radnici i razina plaće za određena radna mjesta padaju. Istovremeno radnici iz Hrvatske odlaze u inozemstvo i rade na lošim poslovima, dodaje.

Posebnu pažnju usmjeriti na mlade, kako bi ih se zadržalo u Hrvatskoj

– Za nas će biti pogubno ako nastavimo obrazovati ljude koji će liječiti ili graditi u drugim zemljama, kaže Hanzalek.

Smatra da bi trebao pokrenuti organiziranu stanogradnju kako bi mladi, mlade obitelji mogle kupovati te stanove. Potrebne su nam i duboke i dugoročne promjene u poticanju nataliteta i osiguravanju dobrog standarda za mlade.

– Mlade bi trebalo pripremati za tržište rada i razmišljamo kako ih poučiti abecedi rada. Prije prvog zapošljavanja bilo bi dobro da nauče svojevrsnu abecedu radnih odnosa – da znaju koja su im prava, ali i obveze, naglašava Hanzalek.

Foto: NHS

Izvor: GLAS SLAVONIJE

DARIJE HANZALEK ČELNIK NEZAVISNIH HRVATSKIH SINDIKATA

Sindikalizam danas nije “u modi”, a i druge institucije koje su društveno korisne sustavno se obezvrjeđuju

Nakon 25 godina Krešimir Sever odlazi s vrha Nezavisnih hrvatskih sindikata, a na dužnosti predsjednika zamijenit će ga novoizabrani čelnik Darije Hanzalek, koji na dužnost stupa 1. srpnja.

Hanzalek je predsjednik Sindikata grafičara i medija s 20-godišnjim sindikalnim iskustvom, a u razgovoru za naš list otkriva što će biti u fouksu njegove borbe za radnička prava.

Ne volim davati velika obećanja, ali svakako mogu jamčiti da ću svojim svakodnevnim radom, zalaganjem i dostupnošću svima vama učiniti sve mojoj moći da opravdam vaš izbor – rekli ste kada ste prvi put izabrani za predsjednika Sindikata grafičara i medija 2015. godine. Hoće li to biti moto u vašem radu i kao predsjednika velike sindikalne središnjice?

– Upravo to sam ponovio i u riječima zahvale za izbor na mjesto predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ne volim puno obećavati, ali u svemu što radim trudim se dati svoj maksimum te se nastojim držati dogovora prema kolegama i prijateljima. Standardi koje danas imamo rezultati su konkretnog rada i borbe sindikata kroz desetljeća i stoljeća, a ne njihovih obećanja. Iz obećanja rađaju se pretjerana očekivanja i gubi se doticaj s realnošću, a njihovo neostvarenje vodi u razočaranja i pasivnost. Mislim da su naši građani ionako siti olako danih i neispunjenih obećanja sa svih strana. No to što ne volim obećavati ne znači da ne vidim izazove koji se nalaze pred radnicima i svima nama. Morat ćemo djelovati na mnogim poljima i šire no dosad.

Tehnofeudalizam

Koji su to izazovi pred nama?

– U najširem aspektu, budućnost čovječanstva je neizvjesna, a za naš kvalitetan život bit će ključno da se spriječi razvoj globalnog tehnofeudalizma. Koristi strelovitog razvoja znanja i tehnologije moraju pripasti svima, a ne samo moćnim elitama.

Golemi demografski izazovi u Europi i Hrvatskoj reflektiraju se na radne odnose. Štoviše, te se promjene događaju upravo kroz radne odnose. Moramo obratiti posebnu pažnju na mlade koji odlaze. Tržište nekretnina neće omogućiti da ostvare dom i ostanu, pa treba hitno pokrenuti planiranu stanogradnju u korist mladih obitelji. Problemi su generacijski i dubinski, potrebno ih je razumjeti, a potom sustavno pristupiti njihovu dugoročnom rješavanju. Odgoj, promocija obitelji, ravnopravnost žena u obitelji i na poslu, jednaka aktivnost svih očeva, poticajne mjere za sve zaposlene roditelje i još puno drugoga mogu biti mjere kojima ćemo se početi liječiti od “bijele kuge” koja nas ubija. Ne dajem si pravo biti stručnjak, svakako da treba graditi i vrtiće i škole, ali ako ostanemo samo na tome, pomirimo se da će ih puniti sve manje naše djece. Dodatna ulaganja u obrazovanje nužna su, ali moraju biti i održiva. Ako ćemo stvarati kadrove koji će graditi drugdje i liječiti druge, uzalud nam trud.

Socijalni dijalog treba sustavno razvijati. Kod različitih poslodavaca vidimo cijelu lepezu odnosa, od izostanka bilo kakvog razgovora s predstavnicima radnika do odličnih kolektivnih ugovora. Sektorski socijalni dijalog rijetko daje ploda, pa smo već godinama svedeni na par sektorskih kolektivnih ugovora. S vrha Hrvatske udruge poslodavaca dolaze pozitivne poruke, no granske udruge poslodavaca nevoljko se upuštaju u pregovore i često se ravnaju najnižom razinom prava kod poslodavaca članova udruga. Sindikati su pak oprezni da bi tako niskom razinom prava u granskom ugovoru rušili standarde iz kućnih kolektivnih ugovora. Svi ćemo se morati izvući iz ukopanih pozicija želimo li ostvariti cilj Europske unije više od 80 posto pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima.

Na kraju, sve plaće moraju nastaviti rasti. Nalazimo se na ulaznim vratima bogatije Europe i bez daljnjeg rasta plaća ostat ćemo bez radnika i stanovništva. To je čista fizika. Magnetizam koji odvlači naše ljude s plusom plaća na strani zapada i sjevera Europe u odnosu na minus na našoj strani možemo neutralizirati samo ako povećamo naše plaće i smanjimo te razlike.

Upravo ste vi uključili Sindikat grafičara i medija u Nezavisne hrvatske sindikate. Bilo je i drugih sindikalnih središnjica, zašto baš NHS?

– Naš sindikat uređen je i stabilan, ali nismo velika organizacija. U razgovorima koje sam 2016. godine vodio s Krešimirom Severom NHS pokazao se kao otvorena središnjica u kojoj ćemo naći svoje mjesto i bez obzira na veličinu moći doći do izražaja. Drago mi je da smo dobro procijenili.

Kolege u Sindikatu grafičara i medija kažu da ste sindikatu priskrbili respektabilnu poziciju. Kakav ugled danas uživaju sindikati u Hrvatskoj?

– Ugled našeg sindikata sigurno nije moja zasluga. Osnovan kao Hrvatsko tipografsko društvo davne 1870. to je sa svoje 154 godine najstariji sindikat u Hrvatskoj i šire. Nakon prethodne dvadesetogodišnje borbe s austrougarskom vlasti da se dozvoli udruga radnika koja nosi naziv “Hrvatsko”, na našoj osnivačkoj skupštini u Zagrebu tu istu vlast zastupao je sam August Šenoa. Za prvog predsjednika izabran je mladi tipograf Dragutin Kale. Već 1872. proveden je prvi štrajk u kojem su radnici u četiri od pet zagrebačkih tiskara dali otkaze svojim poslodavcima. Unatoč zatvaranju vođa štrajka, izborili su se za skraćenje radnog vremena s 12 na 10 sati dnevno i ujednačavanje satnica prema Pešti i Beču. Sve ostalo je povijest u kontinuitetu do danas. To je važno naglasiti, jer ljudi sindikalizam na ovim prostorima često povezuju s pogrešnim korijenima. Dolaskom komunističke i socijalističke vladavine sindikati su ovdje već bilježili 75 godina rada i polovinu svojeg dosadašnjeg životnog vijeka.

Za ugled našeg sindikata u novijoj povijesti Hrvatske, uz mnoge povjerenike i aktivne članove, zaslužan je moj prethodnik Stjepan Kolarić, koji je više od dva desetljeća bio na njegovom čelu. Mi danas samo nastavljamo gdje su oni stali.

Puno energije treba uložiti u stvaranje pozitivne slike radništva i njegovog pokreta. Sindikalizam danas jednostavno nije “u modi”, ali i druge institucije koje su društveno korisne sustavno se obezvrjeđuju. Smatram da je to i dio napada na socijalnu državu koji se provodi u svijetu. Sada kada smo se kao građani izborili za demokratske uspostave vlasti, nastoji se oslabiti naše države i njihov utjecaj na svakodnevicu.

Naši sindikati, iako dolazimo iz male zemlje, imaju vrlo dobar ugled u gotovo svim međunarodnim sindikalnim organizacijama. Razmjerno našoj veličini, mi zaista bez kompleksa možemo znanjem i iskustvom sudjelovati u radu i parirati sindikatima razvijene Europe.

Odanost nebitna

Kažu da ste odgojili čitavu vojsku snažnih sindikalnih povjerenika ili, kako ih vi zovete, Supermena. Ima li danas potrebe, kao 1990-ih, za jakim sindikalnim povjerenicima u tvrtkama?

– Moram upozoriti da je ta usporedba većinom krivo shvaćena i prenesena. Znam usporediti kako članovi i drugi radnici svojim očekivanjima sindikalne povjerenike prečesto doživljavaju kao svojevrsne Supermene, koji trebaju riješiti sve njihove probleme. Upozoravam da takvo delegiranje odgovornosti nije dovoljno te da radnici moraju shvatiti kako samo svi zajedno mogu stvoriti ključnu prevagu prema poslodavcu. Ne postoji Supermen koji će ih spasiti. Sindikalni povjerenik, kako i sama riječ govori, osoba je od povjerenja radnika, koja potiče i koordinira, ali sve njih zajedno. Druga strana ne odmjerava samo povjerenika, već prvenstveno aktivnost svih radnika. Organiziranje i zajedništvo temelj je rada sindikata kao udruge radnika.

Sindikalni povjerenici i danas moraju biti odlučni, osposobljeni i transparentni. Puno polažemo na obrazovanje naših povjerenika u svim područjima, čak prilagođavamo različite metode predavanja. Nedavno smo za povjerenike proveli provjeru znanja kroz cjelodnevne pub-kvizove iz područja Zakona o radu. Svi su bili maksimalno koncentrirani i ocijenili da je to pun pogodak.

Ni ove godine nismo imali tradicionalnu prvosvibanjsku povorku. Vaš prethodnik Krešimir Sever rekao je da povorka više nema smisla. Što je razlog nezainteresiranosti građana za prvosvibanjske prosvjede?

– Kaže se: “U revoluciju se ne ide punog trbuha” i sva sreća da je tako. Koliko god želimo i dalje naprijed, ne možemo primjenjivati iste metode kao i 1886. u Chicagu. Govorio sam o promjeni generacija, pa i sindikati moraju prilagođavati načine svojeg rada.

I dalje će biti prosvjeda, koji trebaju biti usmjereni na rješavanje konkretnih problema. No pitanje je ima li smisla trošiti toliko energije i sredstava na redovite prosvjede radi njih samih te s općim porukama “više” ili “bolje”. Vidjeli smo i da puno bolji odziv građana imamo na neke druge aktivnosti, poput prikupljanja potpisa kojim je zaustavljena negativna mirovinska reforma. Danas sindikati svakodnevnim radom i socijalnim dijalogom, ne samo za Prvi svibnja, rade i trebaju raditi na našem boljitku, a metode će se prilagođavati situacijama.

Je li možda razlog u činjenici da se Vlada hvali ekonomskim uzletom, rastom plaća, rekordno visokom zaposlenosti…? Dijele li i sindikati Vladinu euforiju?

– Ne možemo negirati pozitivne podatke ni zasluge onima koji su ih postigli, a tu mislim na sve nas zajedno. No razloga za veliku euforiju nema, mislim da je ustvari nema ni na strani Vlade.

Plaće rastu, ali rasle su i cijene. Zaposlenost raste, ali raste i broj stranih radnika. Ekonomski rezultati su pozitivni, ali pitanje je koliko od profita ostaje našoj zemlji i građanima. Raste minimalna plaća i prosječna plaća, ali medijalna netoplaća samo je 400 eura veća od minimalne. Dakle, polovina svih naših radnika, njih 870 tisuća, stisnuta je u tom uskom prostoru. To dovodi do uravnilovki plaća, jer ti radnici bez obzira na složenost posla primaju slične i relativno niske plaće. S obzirom na niske koeficijente, povećanje plaća kroz njihove osnovice nije dovoljno, jer tako niske plaće nedovoljno rastu, a visoke i previše.

Radnici postaju sve mobilniji. Tražeći bolji ili lakši posao, mijenjaju poslodavce i djelatnosti, pa nestaje ono što se prije nazivalo struka. Uz veliku fluktuaciju, poslodavci se danas otimaju za nove radnike. Pritom zaboravljaju na odane radnike. Neki poslodavci počeli su se ponašati poput teleoperatera, novi radnik može dobiti i bolji ugovor od onog starijeg i iskusnog. Sve to loše utječe na motivaciju radnika. Naravno, ima poslodavaca koji su svjesni tih izazova i ulažu u sustavan razvoj vlastitih kadrova.

Vlada ponovo osniva Ured za socijalno partnerstvo, a ponovno zasjeda i Gospodarsko-socijalno vijeće. Kako biste ocijenili dijalog sa socijalnim partnerima – Vladom i poslodavcima? Jesu li GSV i Ured dovoljni za socijalni dijalog?

– Iako imam i ranijih iskustava, u dijalog na nacionalnoj razini tek se sada u potpunosti uključujem. Činjenica da funkcionira GSV i da se osniva Ured za socijalno partnerstvo pozitivni su znakovi ponovnog oživljavanja socijalnog dijaloga u pravom smjeru. Moramo težiti da GSV u potpunosti bude tijelo na kojem će se dijalogom sve tri reprezentativne strane (sindikata, poslodavaca i Vlade) raspravljati i nastojati usuglasiti odluke važne za radne, gospodarske i socijalne odnose u našoj zemlji. GSV ne smije postati puka forma u službi bilo koje strane. Isto vrijedi i za Ured za socijalno partnerstvo, čije je ponovno osnivanje svakako dobar pokazatelj daljnjeg razvoja socijalnog dijaloga. Taj ured, iako ga osniva Vlada, treba biti neovisan servis u poticanju dijaloga sve tri strane i na svim razinama.

Instituti socijalnog dijaloga uspostavljaju se na različitim razinama poput komunikacijskih linija, ali na svima nama je da ih koristimo što više za razgovore, da zovemo i dižemo slušalicu. Socijalni dijalog u svojim temeljima ostaje svakodnevni razgovor između radnika, njihovih predstavnika, i poslodavaca. Nemojmo to zaboraviti.

Individualizam

U oproštajnom govoru Krešimir Sever zaključio je da u Hrvatskoj, ali i na europskoj razini, nedostaje odgoja za solidarnost i socijalne pravde, da djecu od malih nogu trebamo odgajati za društvenu solidarnost. U školama djecu učimo kako je dobro biti poduzetnik, a bismo li ih trebali učiti i društvenoj solidarnosti?

– Svakako, već sam upozorio da je odgoj sadašnjih i budućih generacija ključan. Društvo koje želi postići svoje ciljeve mora puno raditi na odgoju mladih sukladno tome. Mislim da današnje generacije ustvari ne usmjeravamo nigdje. U boljem slučaju puštamo da to po svojem uvjerenju učine roditelji, a sve više tu ulogu preuzimaju internet i društvene mreže. Vidimo da, bez jasnog smjera, to vodi u naglašeni individualizam na granici sebičnosti te da pucaju spone društvene kohezije. Želimo li zadržati vrijednosti na kojima počiva ili treba počivati naše društvo, moramo ih uključiti u školovanje i odgoj.

Na kraju, mladi bi trebali naučiti i abecedu radnih odnosa. U svijetu rada provest će većinu svojeg života i nemojmo ih puštati da u njega ulaze potpuno nepismeni.

Sever kaže da može otići “doista miran i zadovoljan”. Što biste istaknuli kao najveće dosadašnje uspjehe Sindikata? Ima li razloga za zadovoljstvo?

– S obzirom na to koliko je Krešimir ugradio sebe i dao se sindikalnom pokretu u posljednja tri desetljeća, on to svakako može reći. Imajući u vidu s čime su se radnici i sindikati u Hrvatskoj nosili posljednja tri desetljeća, dovoljno je odati svima priznanje što jednostavno nisu posustali. Ne samo da su se održali, pokazali da su čvrsti i otporni, sindikati su i dalje vrlo aktivni.

Govorimo li o zadovoljstvu, sindikalni rad nije zahvalan, zadovoljstvo uspjesima kratko traje, a uvijek dolaze nove brige koje treba rješavati.

Javnost, radnici, sindikati, ali i političari pitaju se hoćete li nadmašiti Severa?

– To nemam namjeru ni pokušavati. Rekao sam odmah da velike cipele ovdje treba popuniti, stoga ću ja svakako ostati u svojima, a možda s vremenom i moj otisak malo naraste.

Kada bismo sindikalizam usporedili sa sportom, a slijede nam Olimpijske igre, tada bi to vjerojatno bio desetoboj. Svatko je bolji u nekim disciplinama, a rezultat se zbraja. Na kraju, NHS čini naših pedeset udruženih sindikata, a te sindikate čine njihovi članovi. Upravo ti sindikati, ti članovi i radnici trče utrku, a ja sam samo neko vrijeme preuzeo štafetnu palicu.

Kapital nije nacionalist ni ksenofob – niskim plaćama idemo “ravno do dna”

Upozoravate na tzv. race to the bottom, odnosno utrku do dna, za koju kažete da se već događa u svijetu, gdje se stranim radnicima nude i daju loši poslovi, ali tim spuštanjem standarda spušta se standard i za domaće stanovništvo i radnike. Kako mislite promijeniti taj trend?

– Kapital u svojoj osnovi nije nacionalist ni ksenofob. Njemu su svi dobri dok ga služe i drže glavu dolje. Stoga već i neki naši poslodavci umjesto da dignu plaće našim radnicima, počinju zapošljavati strane radnike, koji pristaju na manje. Tako kreće utrka prema dnu. Treba upozoravati na taj proces, ne pustiti da se događa neprimjetno, a nama se događa dvostruko. Dio naših radnika odlazi u Europu na tamo slabije plaćene poslove, a zamjenjuje ih se stranim radnicima koji dolaze na slabije plaćene poslove kod nas. Time nam se kroz radne odnose može početi događati i zamjena stanovništva. Nemojmo očekivati da će svi poslodavci, svakako ne oni inozemni, puno brinuti o tome.

Treba nastaviti razvijati sve plaće, posebno one srednje i niže razine, kako bismo digli standard i smanjili razlike te neutralizirali privlačnost bogate Europe našim građanima. Treba se nastaviti boriti protiv širenja sve veće baze slabo plaćenih poslova na kojima se danas nastoji sidriti neoliberalni kapitalizam. Neke slabo plaćene poslove možda je bolje i ne razvijati. Rast sam sebi nije svrha. Kakva će korist biti ako neka strana investicija na našem teritoriju ne zapošljava pretežno domicilnu radnu snagu i još vuče dobit van? Pametne i odmjerene politike prema zapošljavanju stranih radnika i njihove uspješne integracije u društvo bit će važne za našu budućnost.

Dražen KATALINIĆ

Foto: NHS

Vijeće je usuglasilo svoje pregovaračko stajalište („opći pristup”) o novoj direktivi koja predstavljanje radnika u velikim multinacionalnim tvrtkama nastoji učiniti učinkovitijim. Direktiva o europskim radničkim vijećima izmijenit će postojeću direktivu o europskim radničkim vijećima (ERV), čime će ih se lakše uspostaviti, bolje financirati i zaštititi.

Dosadašnja izuzeća od primjene direktive više neće vrijediti, što znači da će sve relevantne tvrtke podlijegati istim pravilima kada je u pitanju informiranje i savjetovanje radnika.

Cilj nove direktive

ERV predstavljaju europske radnike u velikim multinacionalnim tvrtkama koje posluju u najmanje dvije zemlje EU-a ili Europskog gospodarskog prostora (EEA). Oni su glavni instrument za informiranje i savjetovanje radnika o planiranim odlukama vezanim uz transnacionalna pitanja.

Novom direktivom nastoji se zakon koji regulira ERV učiniti jasnijim, učinkovitijim i lakšim za provedbu, uključujući jasniju definiciju transnacionalnih pitanja, stroža pravila za osnivanje ERV-a te jasnije i strože zahtjeve u slučajevima kada tvrtka odbije pružiti pristup informacijama ili inzistira na povjerljivosti podataka. ERV-ima će također biti zajamčen učinkovit pristup sudskim postupcima radi ostvarivanja njihovih prava. Druge predložene izmjene uključuju pojašnjenja troškova koje tvrtka snosi za ERV, veću rodnu ravnotežu među predstavnicima ERV-a i zahtjev da se poduzeća pravodobno savjetuju s ERV-ima kako bi postupak informiranja i savjetovanja ERV-a bio učinkovitiji, uključujući davanjem pisanog odgovora ERV-u prije donošenja odluke.

Pregovaračka pozicija Vijeća U svom općem pristupu, Vijeće:

• napominje da obveza nastojanja za rodno uravnoteženim članstvom u europskim radničkim vijećima ne bi trebala utjecati na nacionalne zakone i prakse o izboru i imenovanju predstavnika radnika

• naglašava da bi europskim radničkim vijećima trebalo dati dovoljno vremena da izraze svoje stavove prije bilo kakve odluke koja bi mogla utjecati na njih, uzimajući u obzir hitnost predmeta i osiguravajući da poduzeća nisu spriječena u donošenju odluka u slučajevima kada europsko radničko vijeće nije pružilo svoje mišljenje u razumnom roku

• jača odredbe o pristupu sudskim postupcima i (gdje je relevantno) upravnim postupcima, uključujući osiguravanje pokrivenosti troškova koji se odnose na pravno zastupanje i sudjelovanje

• pojednostavljuje pravila o kaznama zadržavajući popis čimbenika koji se mogu uzeti u obzir pri određivanju kazni, kao što su veličina i financijska situacija tvrtke, težina prekršaja i je li prekršaj bio namjeran ili iz nemara

• pojašnjava da se informacije mogu uskratiti ili tretirati kao povjerljive samo dok postoje razlozi koji opravdavaju ova ograničenja Sljedeći koraci Nakon što se Europski parlament dogovori o svom mandatu, započet će pregovori između dvaju suzakonodavaca s ciljem postizanja dogovora o direktivi. Nova pravila potom će se usvojiti nakon pravno-jezične revizije, a države članice prenijet će odredbe direktive u nacionalno zakonodavstvo u roku od dvije godine od njezina stupanja na snagu. One će primjenjivati odredbe Direktive najkasnije četiri godine nakon njezina stupanja na snagu.

„Kao jedno od ključnih načela Europskog stupa socijalnih prava, pravo radnika na savjetovanje o pitanjima koja su za njih relevantna u središtu je prioriteta belgijskog predsjedanja. Uvjeren sam da će danas dogovoreno pregovaračko stajalište pomoći osigurati da zaposlenici velikih multinacionalnih kompanija u EU-u mogu utjecati na odluke koje ih se tiču,“ izjavio je Pierre-Yves Dermagne, belgijski potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva i zapošljavanja

Izvor: VEČERNJI LIST

Sindikalist i predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) Krešimir Sever odgovara za Večernji list na tri pitanja

U Hrvatskoj tri četvrtine mladih i radno sposobnih živi kod roditelja. Iako to govori sve o stanju u našem društvu i mogućnostima da si ljudi osiguraju dostojanstvenu egzistenciju, što učiniti, kako tu poraznu statistiku promijeniti nabolje?

Mi moramo ponuditi mladima uvjete života koji će im biti prihvatljivi za ostanak, a ne koji će ih poticati na to da odu iz zemlje ili da ne odu od svojih roditelja jer nemaju uvjete. Danas, nažalost, veliki broj mladih traži svoju sreću i bolji život izvan Hrvatske. Dva su glavna razloge tome. Jedan su nestalni, nesigurni poslovi, a drugi je premalaplaćaod koje ne mogu dostojno živjeti. Ako maknemo ustranu to da dio mladih ostaje u roditeljskom domu zbog vlastitog komfora, najveći dio njih zapravo nema uvjete za napuštanje roditeljskog doma i osamostaljenje, nedovoljno su kreditno sposobni za podizanje kredita i kupovinu vlastitog doma jer su im plaće premale, a često nemaju ni stalan posao. Kada je riječ o podstanarstvu, i to ih si tek mali dio može priuštiti jer je izuzetno skupo biti i podstanar. Previsoke su cijene najma stanova jer ih dijelom diktira i dnevni najam apartmana koji je za iznajmljivače povoljniji, a apsolutno su previsoke i cijene kvadratnog metra stana, čak i uz uvjet ako se javnim novcem subvencionira dio kamate na kredite. Sve to mlade prisiljava da ostanu u roditeljskom domu, što je sve više udaljuje i od stvaranja obitelji, a kamoli rađanja djece.

Cijene stambenih kvadrata divljaju, penju se čak i do nevjerojatnih 4000 eura, dok prosječna neto plaća iznosi tek 1350 eura. Pa kako si onda priuštiti vlastiti stan?

Teško, gotovo nikako. Pa i ove cijene od 4000 eura za kvadratni metar nisu najviše cijene. Sada su te cijene od 4000 eura čak i po periferijama većih gradova u Hrvatskoj, posebice Zagreba. A u nekim novogradnjama koje su niknule u egzotičnijim dijelovima Zagreba cijene se kreću i više od 10.000 eura po kvadratnom metru. Nažalost, to mlade udaljava od mogućnosti kupnje vlastitog stana, osim ako nemaju izuzetno imućne roditelje koji će im to moći kupiti ili su, što je vrlo rijetko, na posebno dobro plaćenim poslovima. Svi drugi su prisiljeni ili ostati kod roditelja ili ići u skupi najam. Jedino pravo rješenje koje bi mladima ponudilo priuštivo stanovanje jest izgradnja javnih stanova za najam koje bi suradno gradile javne vlasti na nacionalnoj i lokalnim razinama. Ti bi se stanovi mogli davati u najam uz posebno povoljne uvjete jer javnim vlastima nije u interesu zarađivati na tim mladim ljudima nego im biti na usluzi i priuštiti im povoljno plaćanje najma stana, za razliku o privatnih iznajmljivača koji koriste povećanu potražnju za vrlo visoke zarade. Ti javni stanovi mogli bi se nakon određenog broja godina ponuditi na otkup tim istim ljudima koji su ih i iznajmili, a opet bez žudnje javnih vlasti za dodatnom zaradom, već doslovce da se uz uvažavanje svega što su njihovi stanari u njih ulagali, ti stanovi prodaju po njihovoj realnoj vrijednosti.

U proteklih godinu dana mnogima su plaće rasle, ali je pozitivan efekt toga izostao zbog inflacije. Valja se onda zapitati – raste li standard građana, stoji li na mjestu ili on zapravo pada?

Ako je suditi po statistikama, onda standard raste. Čak i ako gledamo standard hrvatskih građana u odnosu na prosjek EU vidjet ćemo da je taj udio posljednjih nekoliko godina vidljivo porastao. Međutim, taj rast je još uvijek nedovoljan da bi poticao one koji imaju prigodu otići da ipak ostanu u Hrvatskoj jer su plaće u razvijenim europskim i prekomorskim zemljama ipak daleko veće, dok su troškovi stanovanja neznatno veći, a hrane nerijetko čak i niži od onih u Hrvatskoj. Ne smijemo zaboraviti da su te visoke stope rasta krenule s niske osnove pa je, bez obzira na rast plaća, većini građana plaća i dalje preniska za dostojno življenje. Zato je neminovno da plaće u Hrvatskoj i dalje rastu većim stopama kako bi Hrvatska što prije prišla što bliže prosjeku razvijenih europskih zemalja i tako postala ugodnom i poželjno zemljom za život svojim građanima.

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najviša prosječna mjesečna neto plaća isplaćena u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. iznosila je 1 323 eura, što je nominalno niže za 0,2%, a realno za 0,9% u odnosu na ožujak 2024. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. iznosila je 1 830 eura, što je nominalno niže za 0,2%, a realno za 0,9% u odnosu na ožujak 2024.

Najviša prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za travanj 2024. isplaćena je u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti, u iznosu od 2 483 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 837 eura. Najviša prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za travanj 2024. bila je u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti, u iznosu od 3 854 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 1 080 eura.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 17,9%, a realno za 13,7%. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 18,3%, a realno za 14,1%.

Medijalna neto plaća za travanj 2024. iznosila je 1 110 eura, dok je medijalna bruto plaća iznosila 1 500 eura.

Više informacija u Priopćenju na poveznici:

https://podaci.dzs.hr/2024/hr/76883

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najveći porast u skupini Restorani i hoteli, i to za 10,7%

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u svibnju 2024. u odnosu na svibanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 3,3%. U odnosu na travanj 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 0,1%.

Promatrano prema glavnim skupinama klasifikacije ECOICOP, na godišnjoj razini, najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u skupinama Restorani i hoteli, za 10,7% (doprinos porastu od +0,54 postotna boda), Prijevoz, za 5,9% (+0,82 postotna boda), Alkoholna pića i duhan te Obrazovanje, po svakoj skupini za 5,4% (doprinos porastu od +0,27 postotnih bodova u skupini Alkoholna pića i duhan te +0,04 postotna boda u skupini Obrazovanje), Zdravlje, za 5,3% (+0,17 postotnih bodova), Razna dobra i usluge, za 4,3% (+0,27 postotnih bodova), Rekreacija i kultura, za 3,8% (+0,20 postotnih bodova), Komunikacija, za 3,2% (+0,17 postotnih bodova), Hrana i bezalkoholna pića, za 2,8% (+0,74 postotna boda), te Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva, za 2,4% (+0,14 postotnih bodova).

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene harmoni ziranim indeksom potrošačkih cijena, u svibnju 2024. u odnosu na svibanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,3%. U odnosu na travanj 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 0,2%.

Više informacija u Priopćenju.

https://podaci.dzs.hr/2024/hr/76981

Foto: ITUC

Indeks globalnih prava Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) za 2024. godinu teško je čitati – jasan i žuran poziv na buđenje jer se ruše demokratske vrijednosti i temeljna prava oko kojih se većina zemalja složila na međunarodnoj razini.

Glavni tajnik ITUC-a Luc Triangle rekao je: “Već 11 godina Indeks prati brzi pad radničkih prava u svim regijama svijeta. Radnici su srce demokracije, a njihovo pravo da ih se čuje ključno je za zdravlje i održivost demokratskih sustava. Kada se krše njihova prava, napada se i sama demokracija. Demokracija, sindikati i prava radnika idu zajedno; jednostavno ne može jedno bez drugog.”

ITUC-ov Globalni Index prava sveobuhvatan je pregled radničkih prava utemeljenih u zakonima koji rangira 151 zemlju u odnosu na popis od 97 pokazatelja izvedenih iz konvencija Međunarodne organizacije rada i sudske prakse, i kao takav jedina je baza podataka te vrste. Zemlje ocjenjuje na ljestvici od 1 do 5+ na temelju stupnja poštivanja prava radnika. Prekršaji se bilježe svake godine od travnja do ožujka.

10 najgorih zemalja za radnike su: Bangladeš, Bjelorusija, Ekvador, Egipat, Esvatini, Gvatemala, Mianmar, Filipini, Tunis i Turska.

• Dvadeset dvoje sindikalista ubijeno je u šest zemalja: Bangladešu, Kolumbiji, Gvatemali, Hondurasu, Filipinima i Republici Koreji.

• U 12 zemalja uvjeti su zbog raspada vladavine prava toliko loši da su ocijenjene ocjenom 5+.

• Samo za dvije zemlje ocjena je poboljšana u 2024.: Rumunjska se pomaknula s 4 na 3, a Brazil sada ima ocjenu 4, poboljšanje u odnosu na 5 prošle godine.

• Lošiju ocjenu ima trinaest zemalja: Kostarika, Finska, Izrael, Kirgistan, Madagaskar, Meksiko, Nigerija, Katar, Ruska Federacija, Saudijska Arabija, Sudan, Švicarska i Venezuela

• 87% zemalja prekršilo je pravo na štrajk

.• 79% zemalja prekršilo je pravo na kolektivno pregovaranje.

• 75% zemalja isključilo je radnike iz prava na osnivanje ili učlanjenje u sindikat.

• 74% zemalja spriječilo je registraciju sindikata.

• U 65% zemalja radnici nisu imali ili su imali ograničen pristup pravdi.

• 43% zemalja ograničilo je slobodu govora i okupljanja.

• Radnici su uhićeni i pritvoreni u 74 zemlje.

• Radnici su doživjeli nasilje u 44 zemlje.

• Europa ima prosječnu ocjenu od 2,73, što je pad s 2,56 u 2023., nastavljajući brzo pogoršanje u odnosu na 1,84 u 2014. godini – najveći pad zabilježen u bilo kojoj regiji u svijetu u posljednjih 10 godina.

• Najlošija regija na svijetu za zaposlene je Bliski istok i Sjeverna Afrika, s prosječnom ocjenom 4,74, lošijom od 4,53 koju je dobila 2023. i 4,25 koju je imala 2014. Prava na kolektivno pregovaranje, na učlanjenje u sindikat i registraciju sindikata prekršile su sve zemlje u regiji.

Istinski demokratski pokret

Luc Triangle je zaključio: “Unatoč nekoliko skromnih poboljšanja, opća slika pokazuje nemilosrdan napad na građanske slobode, radnička prava i interese radnika. Index donosi priču o hrabrim radnicima i sindikalistima koji se suočavaju s teškim opasnostima kako bi poboljšali život svojih kolega i obranili demokratska prava. Ovo se događa u pozadini stalne, razorne krize troškova života, tehnološkog poremećaja koji brzo mijenja svijet rada i pogoršanja globalnih razina nasilnih sukoba u kojima se radnici suočavaju s katastrofalnim posljedicama rata.

Istinski demokratski pokret jedini je način na koji se ovi trendovi mogu riješiti, na održiv način. Pokret koji prelazi granice i sektore, dob i spol, rasu i religiju i ima moć, prisutnost i odgovornost da promijeni ravnotežu moći na svakom radnom mjestu, zemlji i globalnoj instituciji. Sindikati su taj pokret.

Zato, s objavom Indeksa 2024., u godini kada četiri milijarde ljudi treba glasovati, ITUC-ova kampanja Za demokraciju ima za cilj obraniti i ojačati demokraciju na radnom mjestu, u društvu i na globalnoj razini protiv interesa desnice usmjerenih na eroziju radničkih prava. Ovo je naša zajednička borba.

Mi smo najveći praktičari, branitelji i borci za demokratske vrijednosti koje provodimo svaki dan kako bismo stvorili pravedniji i sigurniji svijet za sve. Naš rad je sada ključniji nego ikada.”

Indeks globalnih prava ITUC-a za 2024. bit će objavljen 12. lipnja u 13:30 tijekom Međunarodne konferencije rada, u Međunarodnoj organizaciji rada, Ženeva, Švicarska. Objava se može pratiti online putem ove poveznice. Događaj će uključivati priloge i svjedočanstva predstavnika sindikata o kršenju prava s kojima se susreću radnici u nekim od najlošije ocijenjenih zemalja svijeta i uključivat će primjedbe Luca Trianglea, glavnog tajnika ITUC-a i Paape Danquaha, pravnog direktora ITUC-a.

Međunarodna konfederacija sindikata predstavlja 191 milijun članova u 337 nacionalnih sindikalnih središnjica (uključujući Nezavisne hrvatske sindikate) u 167 država i teritorija

Izvor:

https://www.ituc-csi.org/ituc-global-rights-index-2024?msdynttrid=1co6-BtkPVmLqs5yVn0StohBoWPQFhy-U0hjre1lo-4