TRIBINA “B” DARKA PAJIĆA
Autor: Darko Pajić
Koncept nepravedne globalne raspodjele kapitala je sve luđi i luđi. I ogleda se u onih 1 posto čovječanstva koji vlada nad ostalih 99 posto, čini ih siromašnijim, smanjuje im prava, od radnih do ljudskih
(Novilist.hr) – Postalo je normalno da 20.000 policajaca na ulici ide protiv 13.000 prosvjednika u Hamburgu. Na ulicama se vodi otvoreni rat. Pendreci, vodeni topovi, suzavac, razbijeni izlozi, doslovno se krv prolijeva. Sastanak je svjetskih vođa. G20. Redovan dan u uredu. Mora biti malo šušura. U svjetskim medijima prosvjednici se nazivaju antiglobalistima, anarhistima, ekstremnim ljevičarima. Između redaka se da zaključiti kako je riječ o fanaticima i luđacima. Kreatorima nereda i kaosa. Nasilnicima. Gotovo teroristima. A s druge strane stoje snage reda, rada, mira i blagostanja. Na čelu sa svjetskim državnicima, koji moraju raditi zaštićeni najjačim policijskim kordonima. Prije nekih dvadesetak godina ovakve scene bile su nezamislive u jednoj Njemačkoj i drugim etabliranim zapadnim demokracijama. A tamo gdje su se one događale, režimi koji su masovno mlatili prosvjednike bili su nazivani diktaturama, bili su ozloglašeni, u najmanju ruku etiketirani kao nedemokratski. Najčešće i totalitarni. Ali danas te kvalifikacije ne vrijede. Moderne i navodno napredne demokracije 21. stoljeća nema ako se tu i tamo neistomišljenici ne premlate i pozatvaraju. Ako zatreba, može biti i mrtvih, što se već događalo. Nije problem. I to bi valjda trebalo biti civilizacijsko postignuće vrijedno divljenja. Zato je sasvim uobičajeno da se svjetski lideri na svojim skupovima ne osvrću previše na tamo neke ulične nemire pod svojim prozorima.
Naravno, mogu se problematizirati metode prosvjednika. Nikome se ne moraju sviđati metode paljenja automobila, bacanja boca, baklji i kamenja, razbijanja izloga, tučnjave s policijom. Međutim, većina prosvjeduje mirno ili to barem pokušava. I imaju neke sasvim razumne i zdravom razumu prihvatljive zahtjeve. Prosvjednici tvrde da G20 nije uspio riješiti mnoga pitanja koja prijete svjetskom miru. I to je naravno točno. Nema dogovora oko kontrole klimatskih promjena. Nejednakost u svijetu je sve veća. Kapitalizam je problem. Koncept nepravedne globalne raspodjele kapitala je sve luđi i luđi. I ogleda se u onih 1 posto čovječanstva koji vlada nad ostalih 99 posto, čini ih siromašnijim, smanjuje im prava, od radnih do ljudskih. Dok je sve manja šačica istinski povlaštenih, bogatih i utjecajnih. Onih koji doista vladaju svijetom. Sve je to naprosto činjenica.
Zato je neshvatljiva lakoća etiketiranja prosvjednika. Ima među njima i nasilnika, ali stvari za koje se pokušavaju izboriti, makar to činili i krivim metodama, nipošto nisu pogrešne ni promašene. U posljednje vrijeme sve češća je etiketa ekstremnih ljevičara, koja se lijepi svakome tko se usudi kritizirati tekovine kapitalizma. Došli smo dotle da postaje ekstremno upozoravati kako bi svaki čovjek trebao imati pravo na posao, pristojnu minimalnu plaću, kvalitetnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu, stambeno zbrinjavanje, slobodu govora, slobodu kretanja, slobodu mišljenja, mogućnost besplatnog školovanja, da ne smije biti predmet lihvarenja i kamatarenja, blokiran, ovršen, deložiran, izbrisan s liste elementarnih građanskih i ustavnih prava. Ako znamo da svakodnevno svjedočimo kako je globalno sve više ljudi kojima fali kruha na stolu, jasno je što su u stvari nominalno narodni i demokratski izabrani vladari u skupini G20 učinili za svoje narode. Za većinu ljudi.
Došli smo na koračić od toga da će svaka vrsta humanosti, empatije, solidarnosti, društvene pravednosti, doslovno svaka ideja koja smeta stjecanju profita i beskrajnom bogaćenju odabranih, biti proglašena ekstremnom. A to je krajnje opasno i totalitarno. Jer se svaki ekstremizam onda smije suzbijati nasiljem. Onako kako se to ovih dana čini na ulicama Hamburga. Ili na još gore načine, koje nije teško zamisliti. Takva demokracija nije demokracija, već diktatura ili demokratura. Čelnici G20 žele da im kritičari budu prepoznati kao ekstremni ljevičari. Iako oni to nipošto nisu. Objektivno, glas klasične ljevice, stvarane na nauku Karla Marxa i jačanju radničkih prava, više gotovo i ne postoji u institucijama. Nikad nije bio slabiji i nevažniji. Čak i onda kad takva opcija osvoji vlast na izborima. Dovoljno je pogledati primjer Syrize u Grčkoj.
Stoga je novi skup G20 ovih dana samo još jedna točka u nizu koja govori da se borba za više jednakosti na planetu odvija u sve težim uvjetima. To je naprosto borba za pravdu. Koje neće biti dok život diktira bankarska oligarhija. I sve je podređeno golom financijskom interesu. Profitu i ekstremnom kapitalizmu. I to valja razumjeti dok gledamo slike pendrečenja u Njemačkoj. Danas u Hamburgu, a sutra…?