IZA POZORNICE BRANKA PODGORNIKA
Autor: Branko Podgornik
Europa se sve više pretvara u »otoke napretka u moru stagnacije«. Slično je i među ljudima: bogatstvo se gomila kod manjine, dok nekadašnji srednji sloj propada silazeći u more siromašnih
(Novilist.hr) – Koliko god o tome šutjeli, u Hrvatskoj se posljednjih desetljeća povećavaju ne samo socijalne razlike, nego i ekonomske nejednakosti među županijama – što je trend koji se pojačao nakon krize iz 2008. Malo kome danas je bolje nego prije krize, ali analize HGK-a potvrđuju da se stanje u istočnim dijelovima zemlje dramatično pogoršalo. To neizravno potvrđuju i napori Vlade da projektima u vrijednosti od 2,5 milijarde eura iz fondova EU-a pomogne Slavoniji, koja propada sve brže. Takav razvoj događaja nije neobičan, jer se ekonomske razlike među regijama produbljuju i u ostalim članicama Europske unije, pa i među državama. Događa se to usprkos europskim kohezijskim fondovima, koji izdvajaju desetke milijardi eura siromašnim regijama da bi sustigle bogate. Vladajući političari posvuda govore jedno, a stvarnost ide drugim tokom.
Stvari su krenule nizbrdo nakon 1980. godine, kada su se počele produbljivati ne samo imovinske razlike među ljudima, nego i regionalne, pokazalo je opsežno istraživanje u 173 regije EU-a (NUTS 2), koje su proveli Joan Roses i Nikolaus Wolf. Sažetak su objavili u ožujku na znanstvenom portalu VoxEu, pod naslovom »Povratak regionalnih nejednakosti: Europa od 1900. do danas«.
Istina, povećavanja nejednakosti među europskim regijama bilo je i prije, osobito između dvaju svjetskih ratova. Ali nakon Velike depresije i 1945. godine europske vlade su državnom intervencijom – koju Roses i Wolf ne spominju – poduzimale mjere za smanjenje socijalnih i regionalnih razlika, kako bi se očuvao socijalni mir, omogućio napredak za sve i osiguralo partnerstvo svih slojeva u gradnji poslijeratne Europe.
To skladno razdoblje prekinuto je nakon dolaska na vlast Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, u SAD-u i Britaniji, kada je otprilike počela epoha tzv. neoliberalizma. Tada su države smanjile kontrolu nad kapitalom, bankama i korporacijama, sve u ime slobodnog tržišta.Očekivale su da će kapital, slobodna trgovina i tržište, sami po sebi uskladiti unutarnji razvoj zemalja i društava.
Ali to se nije dogodilo. Poslijeratni socijalni kapitalizam pretvorio se nakon 1980. u asocijalni, a zakvačio je i Hrvatsku. Najviše napreduju Zagreb te dijelovi zemlje u blizini Slovenije, dok najveći dio županija tapka u mjestu ili propada, a ljudi se masovno iseljavaju.
Roses i Wolf došli su do zaključka da u cijeloj Europi samo mali broj regija povećava blagostanje. Glavnina regija nalazila se nekoć oko prosjeka, a danas je takvih sve manje. Pridružuju se rastućem broju siromašnijih područja.
Prema riječima autora, Europa se sve više pretvara u »otoke napretka u moru stagnacije«. Slično je i među ljudima: bogatstvo se gomila kod manjine, dok nekadašnji srednji sloj propada silazeći u more siromašnih.
Jasno je da ljudi neće skrštenih ruku gledati posljedice asocijalnog kapitalizma. U Britaniji su 2015. sve regije propadale, osim cvatućeg Londona i okolice, koji su jedini izašli iz ekonomske krize. Godine 2016. došlo je do Brexita, odnosno odluke Britanaca o napuštanju EU-a i slobodnog tržišta.
U SAD-u su zanemarani birači, nezadovoljni zbog zaostajanja unutrašnjosti zemlje, izabrali Donalda Trumpa za predsjednika da bi pokušali popraviti svoje izglede. Smjer kapitalizma, kojeg su Thatcher i Reagan nametnuli svojim zemljama i svijetu, birači u Britaniji i SAD-u danas su odbacili, a pokreti protiv ustaljenog poretka osvojili su Italiju i mnoge europske zemlje.
Roses i Wolf kažu da je tzv. populizam jedan od načina kako se zanemareni ljudi i regije aktivno angažiraju da bi stali na kraj sve većim regionalnim i socijalnim neravnotežama u svojim zemljama. Čine to kroz glasačke kutije. Drugi način njihova reagiranja je »glasovanje nogama«, jer mnogi pakiraju kofere i sele se u napredniju regiju ili državu.
U našoj zemlji, očito, mnogi ljudi odustali su od borbe za bolju Hrvatsku i odselili. To je vjerojatno jedan od razloga zašto tzv. populisti – stranke protiv ustaljenog poretka – kod nas (još) nemaju tako široku potporu kao u ostalim europskim državama. Nekima u vladajućim krugovima možda to i odgovora, jer ne moraju ništa bitno u politici mijenjati, a istodobno se rješavaju oporbe i nezadovoljnika.