Piše: Goran Vojković
(Index.hr) – PRIČALI smo već o patetičnim, jadnim i smiješnim žalbama poslodavaca kako nema dovoljno sezonaca – no umjesto da napokon neki „gazde“ shvate što je tržište rada, čitamo po novinama i portalima sve češće kako rone suze u svome BMW-u, jer eto ne mogu naći patnike koji bi radili za sitne pare. Zamislite, među nekih 1,5 milijuna radno sposobnih u Hrvatskoj, jedno milijun pripadnika naše dijaspore, pa Hrvata iz BIH koji uredno mogu ovdje raditi, i još dodanom brat-bratu 100.000.000 radnika EU koji imaju pravo raditi u Hrvatskoj bez ikakve dozvole – njima nedostaje radnika! Više od četvrt stoljeća ova zemlja živi u kapitalizmu, dakle više od pola punog radnog staža je prošao radnik koji je počeo raditi 1990. godine, a ono, neki gazde se čude kao, kako bi narod rekao, pura dreku, jer više ne mogu za sitne pare naći jadnika koji će im dobro i kvalitetno raditi za minimalne pare. A oni jadni, sve već isplanirali – plaće 3000 kuna, smještaj samo 12 osoba u jednoj sobi, i sebi leasing za novi SUV Audi ili BMW, jer valjda vam se ekipa u birtiji smije ako kao „gazda“ dođete u ne znam, Octaviji.
Priča je u biti toliko zabavna, da ovo kmečanje poslodavaca zaslužuje malo širi osvrt. Na neki način, ovo bi mogla biti možda i najbolja vijest gospodarski jadne i tužne 2016. godine.
Tržište rada
Zamislite da se pojavite u nekom zagrebačkom salonu premium automobila i ponudite ne, znam, 100.000 kuna za novi BMW, s obrazloženjem da toliko imate i da ste toliko planirali. A i auto toliko košta, vidjeli ste upravo novi Clio za te novce. Vjerojatno bi vas dvaput čudno pogledali, a treći puta zamolili da napustite salon.
Zamislite i mogućnost da ste za novi auto pripremili 50.000 kuna, naravno na tržištu nema ni nove Lade Nive za te novce, i da onda ljutito zovete novinare i pričate kako eto vi imate novce, a nitko vam ne želi prodati auto. Vjerojatno vam niti jedan portal, osim možda kojeg specijaliziranog iz psihologije, ne bi objavio kuknjavu.
Zašto? Pa ljudi nepogrešivo shvaćaju tržište roba – Audi košta jedne novce, Škoda druge, Dacia treće, novi auto košta jedno, polovnjak drugo, svaki paket opreme se naplaćuje. Štoviše, isti model nabijen opremom zna koštati dvostruko više nego model bez opreme – i nitko se ne buni. Ili kupite jer imate, ili ne kupite jer nemate ili ne želite dati tražene novce. No, isto tako – postoji tržište rada. Postoji novčana granica ispod koje stručnu osobu za posao nećete naći, postoji i minimalna granica (stvarna, ne ona zakonska), a i postoje vrhunski stručnjaci koji koštaju dva ili pet puta u odnosu na prosječnog radnika iste struke.
Radnička tuga duga četvrt stoljeća
Čini se da je u ovoj zemlji, izvan IT-a i par sličnih zanimanja već četvrt stojeća jednaka radnička tuga i priča: „ako nećeš, drugi će“, ponavljaju mnogi loši poslodavci. Mnogi su se i poslovno uzdigli upravo na tome – na činjenici da postoji beskonačan izvor jadnika i patnika spremnih raditi za bilo kakve novce, spremnih progutati bilo kakav neplaćeni prekovremeni i spremnih prešutjeti bilo kakvu nepravdu na poslu.
Broj raspalih firmi, broj propalih obrta, ali i broj onih koji su bježali iz još veće neimaštine BIH bio je toliki da je za veliku većinu poslova postojao gotovo beskonačan izvor jeftine radne snage. Uvijek se našao netko tko će raditi za minimalno, netko tko će raditi ako drugi odustane i netko kome će novac biti tako važan da će pristati na sve. To naravno nije tržište, nije niti kapitalizam – jer on uključuje tržište. To je bilo obično izrabljivanje ljudi u nevolji.
A onda smo ušli u Europsku uniju. Hrvatska je postala dio tržišta od preko pola milijarde ljudi. Prije godinu dana, Savezna Republika Njemačka, zemlja koja po projekcijama treba nove radne snage narednih 20-tak godina, ukinula je ograničenja za kretanje hrvatskih radnika. Samo u Njemačku, evo upravo čitamo njihove statistike, otišlo je nešto preko 50.000 ljudi. Otišli su i u druge zemlje – tržište rada se čini se taman toliko rasteretilo da je – napokon počelo funkcionirati. Ponuda radnika više nije beskonačna. Radnika koji želi raditi i zna raditi – treba i odgovarajuće platiti. Nešto što jedan dio poslodavaca u Hrvatskoj ne želi shvatiti. No, to je sve više – njihov problem.
Imamo nezaposlenih, ali…
Naravno, može se reći – imamo preko 200.000 nezaposlenih. Ogroman je to broj – ali opet, ne govori ništa o njihovoj mogućnosti za rad. Dodatno neki, ima ih, jesu prijavljeni kao nezaposleni, ali koriste sustav socijalne skrbi i ne pada im na pamet stvarno tražiti posao. Jako je puno ljudi koji nemaju nikakva, ali baš nikakva znanja i koji se u današnje vrijeme nemaju gdje zaposliti. Statistički bilten HZZ-a uredno navodi i strukturu nezaposlenih, pa evo zadnjih podataka, kraj svibnja ove godine:
– Bez škole i nezavršena osnovna škola 6.2%
– Osnovna škola 21.5 %
– SŠ za zanimanja do 3 god. i škola za KV i VKV radnike 30.9 %
– SŠ za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazija 28.3 %
– Prvi stupanj fakulteta, stručni studij i viša škola 5.8 %
– Fakultet, akademija, magisterij, doktorat 7.3 %
Ukratko – četvrtina nezaposlenih nema nikakve kvalifikacije, a preko pola ih nema završene četiri godine srednje škole. Kada dodamo gimnazijalce, kojih je nezaposlenih na tisuće, a službeno u biti nemaju nikakvu kvalifikaciju – postaje jasno. Velik broj nezaposlenih ne znači velik broj stvarno dostupnih radnika. Dodatno, imati formalne kvalifikacije ne znači i znati raditi – ako se netko nije „istesao“ na poslu, ako nije prošao praksu i stekao znanja samostalnog rada, vrlo moguće vam uopće neće biti koristan kao radnik.
Dodajmo tome – među onih preko 50.000 koji su otišli u Njemačku, većina ipak spada u ljude koji žele, znaju i imaju spretnosti za rad – drugi se ne bi usudili tako daleko poći, drugi ostaju kući. Sve to je dovelo do situacije da ljudi koji zaista traže posao, ljudi koji mogu obaviti posao i ljudi spremnih na seljenje radi posla – nema više gotovo beskonačno kao prošlih godina. I to je dobro, jako dobro!
Koliko god neki poslodavci kmečali, nedostatak radnika je upravo način koji će omogućiti kvalitetnim poslodavcima napredak, a onima koji su računali na jeftine jadne radnike koji rade za minimalno – nestanak s poduzetničke scene. Što, uopće nije loše, jer će se otvoriti više mjesta za kvalitetne. Oni koji nisu plaćali radnike, ili ih iskorištavali do maksimuma – u biti su predstavljali svih ovih godina nelojalnu konkurenciju onima koji cijene svog radnika.
Stručnjak košta
U Americi – stručnjak košta. U Kanadi – stručnjak košta. U Njemačkoj – stručnjak košta. I pri tome pod „stručnjak“ smatramo i kvalitetnog predavača i dobrog pravnika, ali i dobrog, upućenog konobara koji zna posao i koji će ekipi uz večeru u tri slijeda „uvaliti“ i nekoliko butelji skupog vina na kojemu se izvrsno zarađuje – i sve će to napraviti na način da su gosti zadovoljni, uredno plate večeru, te ostave konobaru pristojnu manču.