(NOVI LIST) Hoće li Hrvatska doživjeti svoj prvi generalni štrajk? Hoće li se on svesti na tmurno zavijanje tvorničkih sirena kao tamo negdje desetljeće unazad ili će sindikati, odnosno radništvo koje čini sindikate, doista pokazati da postoji? Vidjet će se to vrlo brzo. Oko 400 tisuća radnika učlanjenih u sindikate udružene u četiri reprezentativne i jednu nereprezentativnu sindikalnu centralu izjasnit će se u narednih desetak dana jesu li spremni generalnim štrajkom pokazati da još uvijek postoje.
Sindikalne centrale pozivaju i sve one sindikate koji djeluju samostalno da se pridruže njihovoj akciji i provedu referendum među članstvom o organizaciji generalnog štrajka. Ukupno bi tako nepunih pola milijuna sindikalno organiziranih radnika, ako bi se akciji pridružili i samostalni sindikati, u narednim danim trebalo izići na sindikalna birališta. Ako radno zakonodavstvo nije okidač koji bi trebao pokrenuti radnike, pitanje je što bi to uopće bilo.
Pred sindikalnim centralama i sindikalnim povjerenicima u narednim je danim »posla preko glave«. Članstvu do u tančine valja objasniti što znači generalni štrajk i koja je njihova pozicija u takvoj akciji. Domaća sindikalna scena s tom vrstom štrajka iskustva nema. Ne poznaje ga ni radno zakonodavstvo. No, naravno, uvijek postoji način da ga sindikati provedu ako im članstvo da mandat za akciju. A to je, nažalost, sklizak teren. Lako je referendumski anonimno zaokružiti podršku. U toj su fazi svi junaci, no pravu spremnost treba pokazati kada trenutak akcije dođe. Ako dođe. Tada valja zaboraviti uvriježeno razmišljanje po kojem će netko drugi posao odratiti. Akcije ove vrste nisu nešto što odrađuje netko drugi, nego svaki pojedinac za sebe. To, nažalost većina domaće radne snage nije osvijestila.
Naravno, ima onih koji to i te kako znaju jer su skupili dosta utakmica u različitim oblicima sindikalnog bunta od prosvjednih aktivnosti, štrajkova upozorenja i višednevnih štrajkova. Što znači ući u štrajk, primjerice, zna stotine i stotine radnika u sve užem sektoru metala, ali i u obrazovanju. I ne samo oni. Ti su radnici svjesni da svaki sat štrajka znači smanjenje dnevnice. Logično je da poslodavac vrijeme provedeno u štrajku radniku neće platiti. I, naravno, dobar dio radnika te činjenice nije svjestan. No, dobar dio radnika nije svjestan niti posljedica koje će proizići iz izmjena radnog zakonodavsta, odnosno posljedica daljnje fleksibilizacije tržišta rada. O tome se, nažalost, razmišlja tek kada problem postane osoban.
Niti Vlada, a niti sindikati kao inicijatori izjašnjavanja o generalnom štrajku ne mogu biti sretni. Vlast se može junačiti da od toga neće biti ništa. Ako ne bude ništa, ako radništvo odbije akcije, onda vlast ima mandat raditi što hoće kada je riječ o regulaciji tržišta rada. No, vlasti nije svejedno. Nije ona iz zezancije još u prosincu odgodila slanje Zakona o radu u proceduru i istovremeno odustala od uvođenja malih poslova. No, ni sindikatima nije svejedno. Ogromna je odgovornost što su je preuzeli na sebe. Ne uspiju li mobilizirati radništvo, slobodno mogu staviti ključ u bravu.
Ako radništvo do sada nije naučilo što je sindikat, akcija, solidarnost, neće to nikada naučiti. Ali će mu za sve što ga lupa po leđima uvijek biti kriv netko drugi.