Izvor: VEČERNJI LIST
Sindikalist i predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV)
Vlada je donijela odluku o drastičnom povećanju osnovice plaća državnih dužnosnika pa će odsad predsjednici države, Vlade i Sabora, ministri i saborski zastupnici dobivati enormno visoke plaće. Ti će se iznosi kretati od četiri do preko šest tisuća eura. Može li običan hrvatski puk, radnik i umirovljenik, ovu informaciju primiti mirno, staloženo, s razumijevanjem i odobravanjem ili…?
Jasno je da ljudi kojima se plaće kreću od minimalne u neto iznosu oko 677 eura, preko medijalne 1122 eura do prosječne 1324 eura s čežnjom gledaju na četiri, pet, a kamoli šest tisuća eura visoku plaću. Njima je i dvije tisuće eura neto plaće nedosanjani san. I koliko god objektivne okolnosti govorile u prilog povećanju dužnosničkih plaća, čija je osnovica prije desetak godina bila jednaka osnovici plaća za državne i javne službenike i namještenike te se tijekom svih ovih minulih godina nije se mijenjala pa su im tako plaće ostale zaleđene u cijelom tom razdoblju, ipak je ovo prenagao skok. U taj se potez trebalo ići postupno tijekom nekog duljeg razdoblja. Osim toga, građani upravo od političara očekuju da im stvore uvjete dobrog života. I koliko god su tijekom minulih nekoliko godina u postocima rasle plaće u javnom i privatnom sektoru, one su ipak u većini nedostatne za dostojno življenje pa taj rast dužnosničkih plaća među građanima ne može naići na razumijevanje. Jer, kao što stara uzrečica kaže, da sit gladnom ne vjeruje, tako bogme ne ni gladan sitome.
Premijer Andrej Plenković, a onda i neki ministri koji papagajski ponavljaju što god premijer izlane, pravdaju ovo povećanje plaća i samima sebi kao jednu od učinkovitih antikorupcijskih mjera. Pa čovjek ne zna bi li se nad ovom umotvorinom smijao ili bi nad njom od muke i bijesa plakao. Ne bi li ovako nešto izreći trebala biti sramota, ne bi li jedina prihvatljiva antikorupcijska mjera trebala biti – poštenje, i zar to premijer i kompanija žele reći da u našoj zemlji nema poštenih, što je i te kakva uvreda za one koji takvi jesu?
Činjenica jest da veće plaće i veća primanja mogu biti neka vrsta antikorupcijske mjere za one koji su “sitne ribe” i koji, zato što im plaće nisu dostatne, na razne načine nešto “usitno” naplaćuju svoje usluge. No ovdje se radi o “krupnim ribama” i sasvim sigurno nije riječ o mogućoj korupciji od nekoliko stotina ili tisuću-dvije eura,a što bi moglo biti obeshrabreno većom plaćom,već se radi o suludoj pohlepi pojedinaca kojima zapravo nikada nije dosta i koji posežu za većim iznosima. A tu onda nema ničega drugog osim osobnog poštenja ljudi koji takav posao rade i to će ih poštenje othrvati napasti ili koji na krađu i korupciju uopće neće pomišljati. Njima je poštenje jedino jamstvo i kapital koji ulažu u dužnosti koje obavljaju. I čist obraz njima se podrazumijeva neovisno o mogućnostima koje im različite funkcije nude..Tko je pošten, pošten je, a tko nije, nije, neovisno o dužnosti koju obnaša ili poslu koji radi.
Imaju vladajući još “genijalnih” opravdanja da se unosno nagrade našim novcem. Kažui to da će veće plaće u politiku privući kvalitetnije ljude.Rekli bi građani: “Moš’ mislit’. Tek sad će svakakvi navaliti u politiku jer će se uhljebljivanje bolje plaćati. Sad će navala za Sabor postati epskih razmjera jer mjestima u Saboru stranke u velikoj mjeri nagrađuju svoje članove koji onda u četiri godine mandata ne moraju ni usta otvoriti, bitno je da samo dolaze na glasanje dignuti ruku”. Strahujete li i vi od ovakvog pogubnog scenarija?
Ma ja jednostavno ne želim vjerovati u takvu Hrvatsku u vremenima koja dolaze jer smo je dovoljno dugo imali. Nama, ne samo na vodećim mjestima u politici nego i u državnim te javnim poduzećima, trebaju zaista sposobni ljudi. A takvi često dobre plaće imaju već negdje drugdje. I da se jednog vrsnog sveučilišnog profesora ili nekog stručnjaka iz gospodarstva makar i na jedan mandat privuče u politiku među dužnosnike ili u vođenje nekog od strateški važnih državnih poduzeća, onda mu uza sve povlastice i javne časti koje mu automatski proizlaze iz funkcije treba ponuditi i primanja barem približna onima na koja se naviknuo na svom prijašnjem poslu. Ali to onda znači i drastično dizanje odgovornosti tih ljudi za poslove koje obnašaju i moguće pogreške u svom radu jer ako već uz časti imaju i solidne plaće, onda je to najmanje što građani od njih mogu očekivati.