Pod geslom „Ljudi na prvom mjestu“, u Zadru je prošlog petka, 17. svibnja 2019. održan šesti redoviti Sabor Hrvatskog sindikata pošte. Na saboru je dosadašnjem predsjedniku Milanu Jukiću, jednoglasnom odlukom zastupnika, povjeren novi petogodišnji mandat na čelu našeg sindikata. Osim toga, a u okviru izbornog postupka, na Saboru su izbrani i novi članovi Nadzornog odbora i Statutarne komisije. Saboru su nazočili zastupnici (povjerenici) iz cijele Hrvatske, ali i gosti iz zemlje i inozemstva. Bila je to prilika za analizu postignutog u proteklom petogodišnjem razdoblju, za podsjećanje na izazove s kojima se danas suočavamo u našem sindikalnim radu, kao i za određivanje smjernica za buduće vrijeme koje nam tek dolazi. Predsjednik je u svom govoru istaknuo da su pred sindikatima veliki i brojni izazovi, ali i to da je Hrvatski sindikat pošte spreman i odlučan kada je u pitanju obrana legitimnih radničkih prava članova, ali i svih radnika u Hrvatskoj pošti. Svjesni teške gospodarske situacije u hrvatskom društvu općenito, što se svakako odrazilo i na Hrvatsku poštu, radnici su do sada podnijeli veliki teret gospodarske krize na svojim leđima, te je zadnji trenutak da im se to, bez odlaganja, vrati na jedini ispravan način – povećanjem materijalnih prava. U svom obraćanju Saboru, predsjednik je, između ostalog naglasio: „Svjesno smo odabrali svoj put za koji znamo da nije lagan. Znamo da su pred nama pravedni ciljevi za koje se borimo i za koje se vrijedi boriti. Jednako tako smo svjesni da je to put na kojem nema mjesta bojazni niti kolebljivosti. Odlučni smo se suočiti sa svim izazovima koji su pred nama, i svi trebaju i moraju znati, da se nikada i ni pod koju cijenu nećemo odreći naših sindikalnih alata i akcija, uključujući prosvjede, štrajkove i ostale zakonom dozvoljene oblike sindikalne borbe. Ali sve dok za to postoje mogućnosti i iskazana dobra volja, mi smo uvijek do sada, a tako ćemo nastaviti i ubuduće, davati prednost suradničkom socijalnom dijalogu. Imamo obvezu u svakom trenutku biti uz naše članove i štititi sve radnike Hrvatske pošte. Sustavno ćemo ukazivati na kršenja radničkih prava, kad do njih dolazi. Ukazivali smo i ukazivat ćemo na preopterećenost radnika na radu i zahtijevati potporu i zaštitu od institucija koje su zadužene osigurati poštovanje zakonitosti na radu i u vezi s radom, a svim našim članovima uvijek ćemo pružati organiziranu sindikalnu pomoć i potporu, jer nama su, bez ikakve dvojbe i uvijek, ljudi na prvome mjestu.“
ISPLATA JEDNOKRATNE PRIGODNE NAGRADE – POSLODAVAC SE JOŠ JEDNOM OGLUŠIO NA NAŠ ZAHTJEV
U skladu s člankom 61. Kolektivnog ugovora Hrvatska pošta je 21. svibnja 2019. isplatila jednokratnu prigodnu nagradu u iznosu od 1.000,00 kuna neto radnicima koji su 1. svibnja 2019. bili u radnom odnosu kod Poslodavca, osim radnicima čija prava i obveze iz radnog odnosa miruju. Isplatom tisuću kuna, Poslodavac se još jednom oglušio na zahtjev Hrvatskog sindikata pošte, kojim smo još počekom svibnja tražili isplatu znatno većeg iznosa. Naime, krajem prošle godine glasnogovornik Hrvatske pošte javno je, pred televizijskim kamerama, obznanio kako će Pošta u ovoj godini iskoristiti mogućnost i svim radnicima isplatiti maksimalno dopušteni neoporezivi iznos naknada od 7.500 kuna. Nažalost, to se još uvijek nije dogodilo, iako je Poslodavac imao već dvije prilike. Žalosna je i neshvatljiva činjenica da Poslodavac uporno ignorira mogućnost koju mu je dala Vlada RH kako bi se bar donekle popravilo financijsko stanje hrvatskih radnika i spriječio njihov odlazak iz domovine. Jednako tako, potpuno je neprofesionalno i neodgovorno davati javna i po svemu sudeći lažna obećanja (osim ako nam preostalih 6.000 kuna misle dati u obliku „božićnice“ na kraju godine). Takvo ponašanje nikako ne pridonosi kredibilitetu kao ni ugledu Hrvatske pošte. Osim toga, ako zbog ničeg drugog, onda zbog osnova kulturnog dijaloga, bilo bi lijepo da se Poslodavac barem očitovao na spomenuti dopis. Toliko o socijalnom dijalogu.
GAŠENJE VATRE BENZINOM
Nakon provedene zakonske procedure, savjetovanja sa Glavnim radničkim vijećem, Poslodavac je počeo provoditi svoju Odluku o isplati stimulativnog dijela plaće jednom dijelu svojih (naših) radnika. Iako smo već o tomu pisali, treba podsjetiti kako je Glavno radničko vijeće pozdravilo nastojanje Poslodavca da nađe načina nagraditi svoje dobre, bolje i najbolje radnike ali da se nikako ne slažemo s kriterijima, temeljem kojih će to biti obavljeno. Izražena je i bojazan da bi se, u načelu dobra namjera, mogla pretvoriti u svoju suprotnost, te da bi postavljeni kriteriji i njihove posljedice mogli dovesti do opravdanog nezadovoljstva dijela izvrsnih(!) radnika koje „kriteriji nisu prepoznali“. Nažalost, ako je suditi po bujici poziva, argumenata i „argumenata“, ljutnje i ozlojeđenosti, tomu ovih dana i svjedočimo. Najbolji primjer smo dobili od poštara kojem godišnja ocjena pet (5) nije promakla od kad je ocjenjivanja u HP, a kriteriji rekoše da on, kao odlikaš, ne zaslužuje niti jedne kune stimulacije(!?). Negdje je očito nastao kuršlus, ili u sustavu ocjenjivanja ili u kriterijima ili, možda, u oboje. Više je nego razvidno da se ovdje radi o vatrogasnim mjerama, te da su u pitanju dva osnovna, vatrena, razloga zbog kojih se Poslodavac odlučio na „dodatno nagrađivanje“. Prvi i osnovni je činjenica da su odlasci iz sustava HP poprimili zabrinjavajuće razmjere i da zapošljavanje novih radnika ide teško, s tendencijom da bude i teže. I drugi, ne manje bitan razlog, su sve učestaliji (ponekad sasvim utemeljeni) prigovori korisnika na kvalitetu usluge. Vratimo li se samo malo u prošlost, u vrijeme donošenja važećeg Pravilnika o plaćama, kada smo, na našu tvrdnju kako su plaće operativnih radnika (pre)niske i da ćemo se vrlo skoro naći u provaliji nedostatka radnika, od autora Pravilnika dobili odgovor da tomu nije tako, pače da su plaće „previsoke u odnosu na tržište“ i da naše „tlapnje“ o njihovom povećanju nemaju nikakvog smisla niti uporišta. Hmm, ozbiljan vrag je to tržište, a još ozbiljniji njegova procjena. No, vratimo se osnovnoj temi. Nagrađivanje dobrih, boljih i najboljih radnika je svakako dobrodošlo i treba se primijeniti na sve radnike HP. Svakako i čim prije, na zaboravljene(!) operatere. Kriteriji su ozbiljan problem i ukoliko se ne promjene, bojimo se da će se ovdje raditi o pokušaju gašenju vatre benzinom, a kako to završava, lako je predvidjeti.
KOME SMETA MREŽA – 2
Radnica sam Hrvatske pošte 22 godine. Sve 22 godine sam provela radeći na šalteru. Vrlo brzo sam shvatila da je to upravo ono što želim – dinamičan i zanimljiv posao s korisnicima koji su nekad više, nekad manje zahtjevni, ali uz osmijeh sve se uspjelo riješiti. U svakom uredu u kojem sam radila osjećao se jak timski duh i bilo je zadovoljstvo ići na posao. 2009. godine došlo je do promjene u organizaciji, promijenili su se voditelji, naglasak se počeo stavljati na prodaju usluga. Iskreno, trebalo nam je malo vremena za prilagodbu, ali uz dobru ekipu i voditelja koji ti je logistika vrlo brzo smo prihvatili novi način rada. Ali to nije bilo dovoljno. Odjednom ništa više nije bilo važno osim prodaje. Zbog ostvarenja ciljeva premještali su se ljudi iz ureda u ured (neki po kazni, a neki po „nagradi). Smjenjivali su se voditelji „starog“ kova i namještali voditelji bez osobitog znanja poštanske tehnologije. Timski duh se uništio, osobno ostvarenje kroz prodaju je bilo jedino što se poticalo. Odjednom smo većina mojih kolegica i ja od radnika kojeg bi svaki voditelj poželio postale nevažne, nevrijedne, nepotrebne. Takve kakve jesmo, s poštanskom krvi u žilama nastavile smo vrijedno raditi. Stradala je kičma, stradalo je zdravlje i poneka od nas je otvorila bolovanje. Odjednom šok i nevjerica! Po povratku s bolovanja kazna premještanjem u neki ured za koji mi mjesečno treba pozamašan iznos za gorivo. Na godišnjem ocjenjivanju još veći šok! Bez obzira na 4 mjeseca bolovanja, bez obzira na „šetanja“ po uredima zbog neostvarenih ciljeva dobila sam 1! JA SAM DOBILA 1!! I nije tu kraj! Dobila sam i Upozorenje o povredi obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu, uz popis ciljeva koje moram u cijelosti ostvariti da mi se ne bi dogodilo najgore! A ciljevi su na razini pola godine, što znači da bi ja odjednom trebala biti prodavač za 5. Ali ja sam poštarica za 5, a vi mi kažete da sam gora od najgorih! Moje kolege poštari, vozači, radnici u sortirnici dobiju jedinice kad su izrazito neuredni u radu, a ja uredno obavljam radne zadatke! Nijedan kolega ili voditelj nije iza mene imao „repove“! Zar su stvarno radnici na šalteru radnici „drugog reda“?! Kome mi smetamo?!