Izvor: FAKTOGRAF
Autor/ica: Gabrijela Galić
Europska unija otvorila je granice uvođenjem privremene zaštite za raseljene osobe kako bi se što brže integrirale u društva primateljica. Više od tri milijuna stanovnika Ukrajine izbjeglo je iz te zemlje od 24. veljače, kada je započela ruska invazija, do danas. Ujedinjeni narodi očekuju kako će ruska invazija na Ukrajinu izazvati egzodus deset milijuna ljudi, od koji bi oko četiri milijuna stanovnika moglo izbjeći u susjedne države (1, 2, 3).
Najveći pritisak je za sada na Poljskoj, u koju su se i prije rata Ukrajinci najviše iseljavali i u koju je trenutačno izbjeglo gotovo 1,8 milijuna osoba. Gotovo 460 tisuća Ukrajinaca trenutačno je smješteno u Rumunjskoj, gotovo 340 tisuća u Moldaviji, gotovo 270 tisuća u Mađarskoj, preko 200 tisuća u Slovačkoj…
Europska unija (EU) i zemlje članice žurno su reagirale, otvarajući granice izbjeglom stanovništvu Ukrajine uvođenjem privremene zaštite za raseljene osobe kako bi se što brže mogli integrirati u društva zemalja primateljica. Aktivirana je Provedbena odluka Vijeća EU o privremenoj zaštiti raseljenih osoba iz Ukrajine slijedom koje je i Hrvatska uvela privremenu zaštitu za izbjeglice iz Ukrajine koja može trajati do tri godine.
Ruska invazija na Ukrajinu po prvi puta je u EU aktivirala privremeni mehanizam zaštite, čime je ljudima koji bježe od ratnih razaranja olakšan život u izbjeglištvu. U praksi to znači da odmah po registraciji u zemlji primateljici mogu krenuti u „normalan“ život, odnosno djeca u vrtiće, škole, fakultete. Bez potrebe ishođenja radne dozvole odrasli se mogu zaposliti, osigurana im je zdravstvena skrb (hitna medicinska pomoć, a za ranjive skupine odgovarajuća medicinska i druga pomoć), a obitelji imaju i pravo na pomoć iz sustava socijalne skrbi (savjetovanje i psihosocijalna pomoć, smještaj, jednokratnu novčanu naknadu).
“Europa će biti tu za njih, ne samo u prvim danima, već i u tjednima i mjesecima koji dolaze. To mora biti naše obećanje. I zato predlažemo aktiviranje mehanizma privremene zaštite kako bi im se omogućio siguran status i pristup školama, zdravstvenoj zaštiti i radu. Oni to zaslužuju. To moramo napraviti sada. Znamo da je ovo samo početak. Više Ukrajinaca će trebati našu zaštitu i solidarnost. Mi jesmo i bit ćemo tu za njih“, poručila je prije nekoliko tjedana Urusla von der Leyen, predsjednica Europske komisije.
Europa ne priča o kvotama kao 2015.
U slučaju izbjegličkog vala iz Ukrajine među zemljama EU nema rasprava o tome da su ih dužne zbrinuti članice na čije tlo prvi put uđu, ne raspravlja se tko će koliko raseljenih ljudi primiti, uvođenju kvota. Sve su zemlje širom otvorile vrata, sve govore o potrebi žurne integracije raseljenih ljudi u društvo.
Posve suprotno od zbivanja 2015. godine kada se Europa suočila s velikom migrantskom krizom izazvanom ratom u Siriji. Krajem kolovoza te godine Njemačka je objavila kako prestaje primjenjivati odredbe Dublinskog ugovora prema kojem se predviđa da se izbjeglice pristigle u EU trebaju registrirati i zatražiti azil u prvoj zemlji EU u koju su ušle, odnosno moraju biti vraćene u prvu zemlju ulaska (1, 2, 3).
Tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel suspendirala je odredbe Dubinskog ugovora za Sirijce kao mjeru „europske solidarnosti“ koja je trebala smanjiti pritisak na vanjske članice. I Europska komisija tada se priklonila stavovima Njemačke, a na put prema njoj nisu krenuli samo Sirijci već i Iračani, Afganistanci, kao i izbjeglice i migranti drugih zemalja. No, politika „otvorenih vrata“ nije dugo trajala, mnogi migranti i izbjeglice i danas su „zatočeni“ na vanjskim granicama EU. Istim onim granicama koje su širom otvorila vrata za izbjeglički val s tla Europe, kao što to danas čine Mađarska i Poljska.
Iako politika „otvorenih vrata“ s početka migrantskog vala 2015. godine nije potrajala, Njemačka je u gospodarskom smislu imala koristi od prihvata migranata. Tijekom 2015. i 2016. godine u toj je zemlji predano više od milijun zahtjeva za azilom. Istraživanje provedeno 2020. godine pokazalo je kako je pola milijuna izbjeglica u roku od pet godina pronašlo posao. Integracija izbjeglica koje su pristizale od 2013. na dalje bila je brža nego u ranijim godinama te je od 2015. godine daleko više ulagano u jezične i druge integracijske programe za tražitelje azila i izbjeglice (1, 2).
No, integracijski izazovi su i dalje prisutni jer izbjeglice obično rade na slabije plaćenim, nesigurnim poslovima koji su dodatno pogođeni pandemijom bolesti Covid-19.
Ukrajinci su dolazili raditi u Hrvatsku i prije rata
Rat na vratima Europe i danas otvara pitanje popunjavanja ispražnjenih radnih bazena. Politika brze integracije raseljenog stanovništva, odnosno aktivacija privremenog mehanizma zaštite, ide tome u prilog. Koliko god je dok bijesni rat u Ukrajini i pomalo neugodno govoriti o tome koliko će se stanovništva iseliti te popuniti radne kontingente zemalja EU, to je realnost koja će za dio stanovništva možda biti i dugotrajna.
„Pošteno je da ih se prihvati, da im se pomogne i da im se pomogne pri povratku. To bi trebao biti temeljni postulat – vratiti. A kada će to biti, tko zna. Nekima vjerojatno nikada, a to i mi znamo iz našeg iskustva“, veli Damir Zorić, direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP).
Ukrajinski radnici nisu nepoznanica domaćem tržištu rada. Hrvatska je s Ukrajinom 2018. godine potpisala Sporazum o sezonskom radu državljana Ukrajine u Hrvatskoj.
„Pojačanim gospodarskim razvojem, a posebno u djelatnostima poljoprivrede i šumarstva te turizma i ugostiteljstva, Republika Hrvatska suočava se s nedostatkom kvalificiranih radnika u navedenim djelatnostima. Uspostavljanjem suradnje između Republike Hrvatske i Ukrajine u području sezonskog rada državljana Ukrajine doprinijet će se lakšem i bržem pronalasku potrebne radne snage hrvatskim poslodavcima“, obrazlagalo se zašto se potpisuje Sporazum. On podrazumijeva i tješnju suradnju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Državnog zavoda za zapošljavanje Ukrajine (1, 2, 3).
„Mi smo i do sada imali radnu snagu koja je pristizala iz Ukrajine. U 2021. godini – koja je nakon katastrofalne pandemijske 2020. bila odlična godina – bilo je više od dvije tisuće radnih dozvola izdanih za radnike iz Ukrajine“, navodi Zorić, podsjećajući da ukupan broj radnih dozvola za strane radnike raste iz godine u godinu.
„Podsjetio bih da samo u Češkoj radi oko 200 tisuća radnika iz Ukrajine i to je pokazatelj razvijenosti neke ekonomije. Dakle, u Hrvatsku bi da nije bilo tog rata redovnim putem došlo dvije, tri tisuće ljudi. Sad će ih doći znatno više“, objašnjava Zorić. Dodaje kako su „ukrajinski radnici vrlo prilagodljivi, brzo se prilagode jeziku, kulturološki smo vrlo slični“ te su „jako prihvatljivi nekim sektorima poput turizma i uglavnom rade u turističkom sektoru“.
Najveći val mogao bi krenuti kad stanu ratne operacije
Prema mišljenju Zorića, za Ukrajince će biti dobra prilika da dok su u izbjeglištvu mogu raditi, dobro je i za poslodavce jer će dobar dio radnika biti tu, raspoloživ i nema procedure njihova traženja i ishođenja radne dozvole s obzirom na mehanizam privremene zaštite. Odnosno nema dugotrajnih procedura koje prethode dolasku stranih radnika izvan zemalja EU.
„Bez alternative, najbolja bi pomoć bila da ljudi mogu ići kući“, navodi Zorić. No, u situaciji ratnih zbivanja i trenutne nemogućnosti povratka domovima za sve one koji mogu raditi, kako navodi Zorić, najbolje je da se zaposle. Pritom, on upozorava kako se tek očekuje val ljudi koji bježe od ratnih zbivanja.
„Po nekom iskustvu, najveći valovi, najveći egzodusi počinju kada sve stane. Sada su ljudi po podrumima, puca se… A kada se egzistencija sruši, tek onda kreće. Bilo bi dobro da primirje bude što prije, da se nešto potpiše i onda proba drugim sredstvima… Ali, i tada će odlaziti rijeke ljudi. To nije ništa novo, to smo imali i mi“, objašnjava Zorić koji je tijekom 90-ih radio u vladinom Uredu za prognanike i izbjeglice.
Slavonija želi Ukrajince
Hrvatska je deklarirala kako je spremna zbrinuti 20 tisuća raseljenih iz Ukrajine, no pitanje je koliko će Ukrajinaca u konačnici izbjeći u Hrvatsku. Do sada je stiglo više od šest tisuća osoba izbjeglih pred ratom. Mahom je riječ o ženama i djeci od kojih su mnoga već krenula u vrtiće i škole.
Osječko-baranjska županija među prvima je reagirala predstavljajući program „Slavonsko srce za obitelji Ukrajine“. Taj akcijski plan obuhvaća kompletnu integraciju izbjeglih građana Ukrajine, od pružanja psihosocijalne pomoći i savjetovanja do pomoći pri uključivanju djece u predškolski i školski sustav.
“Pri samom dolasku obavlja se razgovor s obiteljima koje dolaze. Ako žele ostati ovdje, riješi se stambeno zbrinjavanje. Ako su u pitanju obitelji, integrira ih se u vrtiće i škole. Ako obitelj ima troje i više djece, oca se prema ukrajinskim pravilima ne razdvaja od obitelji“, objasnio je Ivan Anušić, osječko-baranjski župan kako funkcionira akcijski plan. Ta je županija prije desetak dana zaposlila prvu osobu izbjeglu iz Ukrajine – oca petero djece koji je počeo raditi kao prevoditelj u Centru za nestalu i zlostavljanu djecu. Njegova obitelj stambeno je zbrinuta, a djeca su krenula u školu.
Ukrajinci su, i prema Anušićevim riječima, ljudi sličnog svjetonazora, sličnih navika i jednostavno ih je integrirati u naše društvo. “Spajamo nešto što je, smatram, u ovom trenutku dobro i za njih i za nas. Ljudi će ovdje dugotrajno ostati, ovisno o željama. Imamo spreman akcijski plan koji uključuje sve službe, sve jedinice lokalne samouprave”, naveo je Anušić. Ranije je govorio i o potrebi dugotrajnijeg zbrinjavanjana vodeći kako će, ako u Slavoniju dođe veći broj ljudi koji se žele baviti poljoprivredom, županija otkupljivati imanja koja se sada prodaju po iznimno povoljnim cijenama i dati ih ljudima izbjeglim iz Ukrajine.
Slavoniji iz koje se stanovništvo godinama iseljava, kronično nedostaje radne snage te stoga Anušić smatra da je dobro da se Ukrajinci zapošljavaju u tom dijelu zemlje. Na to područje Ukrajince pozivaju i građani, nudeći im smještaj, pa i posao. No, poslovi se nude i na obali, mahom na sezonskim poslovima.
Istodobno i sami građani Ukrajine prije no što krenu na put prema Hrvatskoj pokušavaju doći do informacija o mogućnosti zapošljavanja. Veliki dio komunikacije odvija se i preko Facebook grupe SOS Ukrajina koja je formirana za koordiniranje pomoći Ukrajini i Ukrajincima.
Putem te grupe nudi se pomoć, organizira prijevoz, raspituje o mogućnostima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, pravima koje izbjegle osobe mogu ostvariti u Hrvatskoj, ali se i traže i nude poslovi neformalnim putevima.
Sindikati se boje zloupotreba
Sindikati istodobno upozoravaju kako treba zaštiti prava raseljenih Ukrajinaca koji će se makar i privremeno zaposliti u Hrvatskoj. Položaj građana Ukrajine koji su pred naletom rata pristigli u Hrvatsku trebao bi biti i tema prve iduće sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV), tripartitnog savjetodavnog tijela u kojem sjede predstavnici Vlade, sindikalnih centrala i poslodavaca.
„Želimo to nametnuti kao temu. Sindikati će tražiti da jedna od točaka GSV-a bude ponašanje vlasti, poslodavaca i cijelog društva prema izbjeglicama koji pristižu iz Ukrajine. Naglasak je pritom da im treba dati punu potporu, utočište, što god treba, ali da se pritom ne zloupotrebi njihova situacija i stanje posebno kada je riječ o cijeni rada“, ističe Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) koji je trenutno i dopredsjednik GSV-a sa sindikalne strane.
„Želimo razgovarati o zapošljavanju tih ljudi i jasno dati do znanja da se mogu javiti nama“, ističe Sever navodeći kako sindikati ne žele da se njihov bijeg od rata iskoristi i da – kao što se i događalo sa stranim radnicima ranije – posluže kao radna snaga koja će snižavati cijenu rada. Stoga sindikalna strana vrlo jasno želi poručiti da i ukrajinski radnici mogu zatražiti sindikalnu pomoć kada je riječ o zaštiti njihovih radničkih prava i sprečavanja mogućih zloupotreba njihova rada.
Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) u tom je smislu već najavio izradu informativnih materijala na ukrajinskom jeziku s osnovnim informacijama o tržištu rada, radnim i socijalnim pravima i pravu na organiziranje, posebno brinući o poštivanju njihovih radničkih prava i sprečavanju zloupotreba koje mogu negativno utjecati na uvjete i prava ostalih radnika u Hrvatskoj.
„Želimo jasno čuti i kako će postupiti Vlada, kako će postupiti Hrvatska udruga poslodavaca“, veli Sever, ističući kako ima poštenih i dobrih poslodavaca, ali ima i onih koji će gledati “zloupotrijebiti rad gdje god je to moguće”. Jer, ponavlja Sever, već se i do sada pokazalo da su ljudi koji su u Hrvatsku dolazili kao ekonomski migranti „pomagali“ u održanju niske cijene rada. Stoga se ne bi smjelo događati da se rad ljudi koji bježe od ratnih strahota zloupotrebi i da se, možda, još dodatno snizi cijena rada. Tim više jer su raseljene radno sposobne osobe mahom žene.
Sam podatak prema kojem bi pred ratnim zbivanjima moglo izbjeći četiri do pet milijuna osoba ukazuje kako bi u pogledu radne snage mogla profitirati cijela Europa. No, kako su raseljene radno sposobne osobe mahom žene, pitanje je i kvalitete poslova na koje mogu računati.
Nema sustavnog plana
Da se u Hrvatskoj o tržištu rada uvijek razmišlja na način da se “popunjavanju rupe“ te nema nekog sustavnog plana, ukazuje Jelena Ostojić, asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
To popunjavanje nedostataka na tržištu rada ne provodi se podizanjem plaća, podizanjem standarda, poboljšavanjem situacije na tržištu rada, nego „bukvalnim popunjavanjem rupa ne bi li se uštedilo na cijeni rada, da se ništa ne uloži nego zaradi na radu drugih“.
„Nama nedostaje radne snage za loše i slabo plaćene poslove, radno intenzivne i u stvari prekarne poslove. A to su poslovi koji ostaju prekarni, ostaju nesigurni“, ističe Ostojić.
Dobra slika domaće potražnje za radnicima je turistički sektor u kojem je „potrebna ogromna radna snaga koja nezaposlena ulazi u sezonu i nakon tri mjeseca iz sezone izlazi nezaposlena, a od zarade ne može živjeti ostatak godine“.
„Umjesto da se poboljšaju ti uvjeti, da se nađe neki modus kad već imamo takvu privredu, servisni sektor do te mjere predimenzioniran, da se produži taj način rada ili da se kombinira s nekim drugim poslovima, mi obično pribjegavamo stranim radnicima kao pričuvnoj radnoj snazi. Tako povećavamo kontingent nesigurne radne snage“, ističe Ostojić, dodajući kako se protom snižava cijena rada jer su strani radnici obespravljeniji od domaćih, iako ni domaći sezonci nisu u nekoj bajnoj situaciji.
„Na kraju krajeva, trebalo bi otvoriti granice za sve, ali prije svega poboljšati uvjete rada. Mi dijelom radne snage nemamo, a dijelu se ne isplati raditi. Jer, ako se odvojite od obitelji i idete dva, tri mjeseca raditi sezonu, onda bi valjda trebali moći živjeti od toga još bar tri mjeseca ili ostatak godine“, ističe Ostojić.
To su stvari o kojima treba razmišljati i kada se govori o integraciji ljudi izbjeglih iz Ukrajine, tim više jer je Hrvatska potpisujući međudržavni sporazum o sezonskom radu Ukrajinaca pokazala kako je to radna snaga na koju računa. Za sada, dakle, u Hrvatsku pristižu uglavnom žene s djecom. Mnoge od njih, vidljivo je i s društvenih mreža, unaprijed traže mogućnost zaposlenja. Uglavnom ne na duži rok jer se nadaju da će rat brzo prestati i da će se moći vratiti svojim životima.