Od 1993. godine u svijetu se na današnji dan, 17. listopada obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Odluku o tome prije 26 godina donijela je Glavna skupština ujedinjenih naroda. Cilj je bio promicanje potrebe za smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti u svim zemljama svijeta i solidariziranje sa svima u potrebi.
No, nije li to samo još jedna od poruka koje gode uhu, a da zapravo ne postižu svoju svrhu. Jučer smo obilježili Svjetski dan hrane. On se u svijetu obilježava od 1980. godine, nakon što je u mjesecu studenom 1989.godine odluku o tome donijela Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO), uzevši za datum dan kad je ta organizacija osnovana. A milijuni u svijetu i dalje obolijevaju od pothranjenosti i umiru od gladi.
Sutra, 18. listopada, je Svjetski dan kravate. Prigodno za sve siromašne i umiruće od gladi. Svakakvih svjetskih i međunarodnih dana ima. Vjerujući u ozbiljnost svih koji su ih donijeli, ipak među tim danima ima i nekih pomalo neobičnih, od Svjetskog dana jaja, preko Međunarodnog dana šefova, Svjetskog dana spavanja, Svjetskog dana vrabaca, Svjetskog dana pranja ruku sve do Međunarodnog dana odlaska s posla na vrijeme i Međunarodnog dana WC-a. U toj šumi raznih svjetskih i međunarodnih dana često je teško vidjeti drvo. Sve se nekako svodi na prigodne statistike i brojke. I ljudi i njihove sudbine. Kad je riječ o siromaštvu, iz godine u godinu pratimo kako raste bogatstvo svijeta, ali u rukama šačice bogataša, a istovremeno raste broj siromašnih i socijalno isključenih.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Kako za 2019. godinu podataka o siromaštvu, barem onih službenih, naravno nema, tu su podatci za 2018. godinu. Stopa rizika od siromaštva u 2018. godini iznosila je 19,3%, a 8,6% osoba bilo je u teškoj materijalnoj deprivaciji, 24,8% osoba bilo je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Stopa rizika od siromaštva za zaposlene i samozaposlene iznosila je 16,5%, za nezaposlene 47,6%, a za umirovljenike 24,6%. Bilo je čak 17,5% osoba u kućanstvima koje su kasnile s plaćanjima režija, a 7,7% nije si moglo priuštiti primjereno grijanje u najhladnijim mjesecima. Čak 42,7% kućanstava je teško i vrlo teško spajalo kraj s krajem. Ginijev koeficijent iznosio je 29,7.
Prosječna mjesečna neto plaća isplaćena za srpanj 2019. iznosila je 6.420,00 kn (bruto 8.741,00 kn). Minimalna plaća za 2019. godinu iznosi neto 3.000,00 kn (bruto 3.750,00kn). Medijalna neto plaća isplaćena za srpanj 2019. iznosila je 5.607,00 kn (bruto 7.370,00 kn). Prosječna mirovina isplaćena u kolovozu 2019. iznosila je 2.444,00 kn, a mirovinu do 2.200,00 kn primilo je čak 660 000 umirovljenika. Obiteljske mirovine prima 220 000 građana, a ta mirovina iznosi u prosjeku 2.000,00 kn. Prosječnom kućanstvu za pokriće redovitih rashoda mjesečno nedostaje ¼ potrebnih prihoda.
Te bi se tužne i zabrinjavajuće brojke mogle navoditi do unedogled. Ali se u Hrvatskoj, bez obzira na razne optimistične podatke iz vlade, živi teško. Jasno je svima da je stanje u zemlji, što se tiče siromaštva i teškog življenja, gore nego što brojke pokazuju. Zato Hrvatska i jest zemlja utonula u beznađe i besperspektivnost iz koje ljudi, posebice mladi, doslovce bježe u inozemstvo, u potragu za sigurnošću i boljim životom.
Hrvatska postaje zemlja siromašnih ljudi (i bogatih pojedinaca), koja se, zbog iseljavanja, osiromašuje i u ljudskom kapitalu. A što je okreće ka dugotrajnom siromaštvu. Trendove treba okrenuti. Dva su osnovna alata za to – osjetno povećanje svih plaća u Hrvatskoj i promjena strukture zapošljavanja sa nesigurnih u sigurne poslove.
U turizmu smo imali krilaticu: „Mala zemlja za veliki odmor“. No možda je vrijeme zamijeniti je za novu: „Mala zemlja za velika iseljavanja“. Zar političke i poslodavačke elite to doista žele? Oni nose teret obveza preokrenuti te trendove, a mi svi da ne budemo samo dežurni kritičari i „gunđala“ nego da ih na te promjene prisilimo svojim zajedničkim djelovanjem.
Predsjednik Krešimir Sever