Gabrijela Galić
(FAKTOGRAF) – “I dalje će, i tu mogu smiriti naše građane, većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u dućanima, medicinske sestre, svi oni koji rano ulaze na tržište rada sa 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24-25 godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65 osigurati radit će do 67 godina“, riječi su kojima Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava „umiruje“ građane oponirajući sindikatima koji se pripremaju za provođenje referendumske inicijative„67 je previše“ kojom traže odustajanje od podizanje dobi za umirovljene tako i blaže kažnjavanje prijevremenog umirovljenja. Ponavljajući i u zadnjem nastupu tu argumentaciju (od 14:56 minute priloga) ministar rada ističe i vlastiti primjer pa navodi kako je on jedan od onih koji će raditi do 67 godina „iz razloga što je godinu dana volontirao na fakultetu čekajući mjesto“.
Ministrova gola matematička računica održiva je na papiru pod pretpostavkom da će radnik, bilo da na tržište rada stupa s 18 godina ili nakon diplome, doista naći posao s punim radnim vremenom te sve do dobi za umirovljenje neće imati prekida radnog staža. Odnosno, održiva je na tržištu koje svakoj radno sposobnoj osobi jamči posao, pa i premještaj na lakše radno mjesto u trenutku kada više ne može raditi svoj osnovni posao. Primjerice, građevinskom radniku koji se u pedesetim godinama života više ne može penjati po skelama.
Matematika ne ide ministru u prilog
No, gola matematika ne uvažava rastući trend nesigurnih poslova koji radnicima ne jamče da će tijekom cijelog radnog vijeka skupiti dovoljno mirovinskog staža, iako su radili bez prekida. I sama Europska komisija u zadnjem izvješću ističe da je u Hrvatskoj udio osoba zaposlenih na određeno vrijeme – unatoč rastu udjela ugovora na neodređeno vrijeme u broju novih ugovora o radu – 17,5 posto što je daleko više od prosjeka Europske unije koji iznosi 11,3 posto.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje krajem veljače u Hrvatskoj je bilo nešto više od 1,5 milijuna osiguranika pri čemu je 347 447 radnika radilo na određeno vrijeme. U nepunom radnom vremenu radi 52 807 osiguranika (39 289 na neodređeno te 13 518 na određeno vrijeme). U dobnoj granici od 15 do 39 godina života na kraju veljače registrirano je preko 25,8 tisuća prijava na nepuno radno vrijeme, ali iza te brojke se kriju i osiguranici koji rade samo za jednog, ali i oni koji rade za više poslodavaca te na taj način možda „zarade“ puno radno vrijeme.
Iako će radnici u nepunom radnom vremenu za godinu rada dobiti godinu mirovinskog staža, pitanje je koliko će niska biti njihova mirovina jer rade dva, pet, 10, 20, a ne 40 sati tjedno. Dakle, oni će možda u mirovinu prije 67 godine života, ali će kao i svi koji zarađuju do 75 posto prosječne plaće, zaraditi tek zajamčenu minimalnu mirovinu.
Na dobar dio studenata računica da će u mirovinu ići sa 65 godina života nije primjenjiva. Ako je netko fakultet završio s 24 godine i nakon toga bio na stručnom osposobljavanju bez radnog odnosa (SOR), iza sebe ima godinu ili dvije rada, bez upisanog radnog staža. Pod pretpostavkom da je odmah nakon SOR-a našao posao 41 godinu staža napunit će u 66., odnosno 67. godini života. Ako je fakultet završio u 25. godini i prošao SOR, na mirovinu može računati u 67., odnosno 68. godini života. To bi bio neki idealni scenarij. Da je život drugačiji, svjedoči i primjer jedne od naših sugovornica koje su i tijekom studiranja i nakon što su diplomirale radile, ali u nesigurnim oblicima rada. Jedna od njih, danas ima 30 godina života i godinu i pol radnog staža, iako niti dana unatrag pet godina od kada je diplomirala nije bila bez posla. No, jedino što joj se nudilo bili su autorski ugovori (u vrijeme dok se na njih nisu plaćali doprinosi) i rad na pola radnog vremena. Danas radi u punom radnom vremenu, a starosnu mirovinu bez penalizacije ne bi mogla ostvariti prije 70-te godine života.
Honorarci zakinuti za staž
Posebna kategorija radnika su svi oni koji žive isključivo od drugog dohotka, poput autorskih honorara, ugovora o djelu. Lani je, kako na naš upit navodi Porezna uprava, evidentirano 214 763 osoba koje su ostvarile drugi dohodak. Ukupan iznos njihovih oporezivih primitaka premašio je četiri milijarde kuna. U 2017. godini, primjerice, bilo je 274 446 primatelja drugog dohotka, a zaradili su 3,8 milijardi kuna.
Za koliko je građana drugi dohodak lani bio jedini izvor prihoda, međutim, nije poznato.
„Napominjemo da je osnovna zadaća Porezne uprave, između ostalog, utvrđivanje i naplata poreza te su sukladno navedenom ustrojene i evidencije Porezne uprave. Stoga u direktnom pristupu ne raspolažemo s podatkom o broju stjecatelja koji ostvaruju primitke isključivo s osnove drugog dohotka“, navodi Porezna u odgovoru na naš upit. Pomalo je neobično „neraspolaganje“ tim podatkom s obzirom da se JOPPD obrazac (izvješće o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja) koristi već petu godinu i on je izvor svih podataka o primanjima poreznih obveznika.
Od prije dvije godine naplata doprinosa obavezna je za sve oblike drugog dohotka, a plaćaju se u sniženom iznosu (10 posto za I i II stup mirovinskog te 7,50 posto za zdravstveno osiguranje). Radnicima u radnom odnosu koji ostvaruju honorare plaćeni mirovinski doprinosi na ta primanja ulaze u obračun mirovine, a nezaposlenima se preračunavaju u mirovinski staž.
Za mnoge umjetnike, novinare, akvizitere, honorar, odnosno drugi dohodak jedini je izvor prihoda. A o tome koliko zarade, ovisi i koliko će mirovinskog staža nakupiti. Prema zakonskim odredbama, staž osiguranja u tim se slučajevima utvrđuje za svaku kalendarsku godinu tako da se osnovica prema dohocima na koju su obračunati i uplaćeni doprinosi podijeli s prosječnom mjesečnom plaćom svih zaposlenih u istoj godini, prema podacima državne statistike. Autori su tu u startu zakinuti jer se njihov dohodak (s isključenim doprinosima) dijeli s prosječnom plaćom (u koju su doprinosi uključeni). Tako netko tko je tijekom cijele godine na ruke primao honorar u visini prosječne plaće ne može skupiti punih 12 mjeseci staža.
Primjerice, honorarcu koji je tijekom godine prosječno na ruke primao neto honorar u razini 7,5 tisuća kuna izvedeni staž osiguranja iznosi devet mjeseci i šest dana. Lani je prosječna bruto plaća bila 8.448 kuna, dok je prosječna neto plaća bila 6.237 kuna. Naš honorarac, dakle, prosječno je mjesečno na ruke primao preko 1,2 tisuće kuna više nego radnik na prosječnoj plaći. No, zaradio je tri mjeseca mirovinskog staža manje. Prostom računicom, honorarac će za „zaradu“ 41 godine staža raditi više od 50 godina. Godine života, bolje ne brojati.