IZA POZORNICE
Autor: Branko Podgornik
Profiti kompanija rasli su brže od rasta gospodarstva. Plaće su rasle sporije, često stagnirajući. To je dovelo do produbljivanja nejednakosti i do zaključka da je cijeli sustav namješten za interese korporacija i banaka
(Novilist.hr) – Nije rijetkost da ljudi najteže uočavaju one istine koje im stoje nadohvat ruke, pred nosom. Godinama vjeruju u »vrijednosti« slobodne trgovine, koju se već tri desetljeća smatra glavnim pokretačem gospodarskog rasta i razvoja, iako stvarnost pokazuje da nije tako. Slobodna trgovina nije ubrzala ekonomski napredak zemalja Zapada, već ga je usporila. Međutim, to nije zgodno reći jer se time dovodi u pitanje ideološka dogma na kojoj počivaju suvremeni ekonomski sustavi, pa i Europska unija. Stoga se ta istina u širokom luku izbjegava, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi. Već godinama slušamo tvrdnje da će smanjivanje prepreka trgovini i kretanju kapitala znatno potaknuti gospodarski rast. Prije nego što je propao sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a (TTIP), kojeg je gurala administracija Baracka Obame, tvrdilo se da će novo zajedničko tržište svakoj obitelji povećati dohodak za oko 500 dolara godišnje. Međutim, u tu bajku mnogi nisu povjerovali – pa ni sami Amerikanci koji su u Bijelu kuću doveli novog predsjednika.
Slična obećanja iznijela je Europska komisija 1988. godine u tzv. Cechinijevom izvješću.
Najavila je silan europski gospodarski zamah ako članice Unije prihvate jedinstveno tržište, bez prepreka. Tvrdila je da će njihov potencijalni gospodarski dobitak iznositi barem 200 milijardi današnjih eura, što će rast BDP-a podignuti »za dodatnih 5 posto«.
Prošlo je četvrt stoljeća otkako je 1993. počeo djelovati sporazum iz Maastrichta, zajedno s njegovim četirima »svetim kravama«: slobodom kretanja kapitala, robe, usluga i radne snage. Ali Komisija uporno izbjegava izraditi bilancu dobitaka i gubitaka. Stoga je Jeremy Smith – jedan od direktora mreže ekonomista koji na internetskoj stranici »Prime Economics«, bliskoj britanskim laburistima, preispituju vladajući ekonomski sustav – pokušao taj poželjan posao obaviti sam, uz pomoć svima dostupne statistike.
Bilanca razdoblja slobodne trgovine na Zapadu vrlo je neugodna. Stopa rasta BDP-a po stanovniku u sedam najrazvijenijih zemalja (G7) u prošlih dva i pol desetljeća prepolovila se u usporedbi s razdobljem prije uvođenja jedinstvenog tržišta EU-a i Sjevernoameričkog trgovinskog sporazuma (NAFTA). U najjačoj sedmorici rast BDP-a po stanovniku usporio se sa 2,4 posto, koliko je iznosio od 1971. do 1992. godine, na 1,3 posto u razdoblju od 1993. do kraja 2017. godine. Preciznije, stopa rasta smanjila se za 46 posto.
Pritom, SAD je usporio rast s 2,1 na 1,5 posto, a Kanada s 1,8 na 1,5 posto. Slično je s Japanom (3,4 – 0,9), Britanijom (2,1 – 1,7), Njemačkom (2,5 – 1,3), Francuskom (2,3 – 1,0) i Italijom (2,7 – 0,4). Smith je promotrio i Švedsku, Nizozemsku te Dansku. Prema njegovim nalazima, samo Švedska je postigla napredak, a sve su ostale zemlje na gubitku. Najgore su prošle Italija, Francuska i Njemačka, koje su se prije 1993. godine razvijale najbrže. Hrvatsku da i ne spominjemo.
Dodatni je problem što većina stanovništva od tog usporenog rasta nema više puno koristi. Vrijedi podsjetiti na Thomasa Pikettyja i njegovo zapažanje da su u posljednjim trima desetljećima profiti kompanija rasli brže od rasta gospodarstva. Plaće su rasle sporije od gospodarstva, često stagnirajući. To je dovelo do produbljivanja nejednakosti i do zaključka da je cijeli sustav slobodne trgovine namješten za interese međunarodnih korporacija i banaka, kako bi se bogatstvo preraspodijelilo u korist jednog postotka stanovništva, uz razmjerno siromašenje većine ljudi.
Međutim, svi ti bjelodani statistički dokazi ne pomažu. Vladajući krugovi u Hrvatskoj i na Zapadu, koji su desetljećima držali svijeću kapitalu i takvom ekonomskom sustavu, sprječavaju njegov remont. Čude se zbog pobuna birača na izborima i zbog jačanja ekstremizma, populizma, nacionalizma. Zgražaju se nad Donaldom Trumpom koji trgovinski poredak želi promijeniti i u korist Amerikanaca, kontrolirati državne granice te odlučivati o tome tko može raditi i živjeti u SAD-u. Napadaju Jeremyja Corbyna, jer njegovi laburisti žele socijalizam te nacionalizaciju energetike, željeznica, vodovoda i pošte. Nije teško shvatiti koji su dubinski razlozi za nezadovoljstvo ljudi i naroda. Međutim, vladajući krugovi ne žele vidjeti istinu.