Foto: Ibrahim Boran Unsplash.Com
Izvor: FAKTOGRAF
Autor/ica: Sanja Despot i Gabrijela Galić
„Ideja je da se ide na rasterećenje najugroženijih, onih koji imaju najniže plaće i na taj način da se povećaju neto plaće građanima, kazao je Plenković nakon sjednice šireg Predsjedništva HDZ-a“ u utorak. Iako detalji „reforme“ nisu precizirani, najave u medijima (1, 2) govore o ukidanju prireza i promjeni načina izdvajanja u mirovinske fondove. Kompenzacija za ukidanje prireza, prema nekim medijskim najavama, mogla bi se pronaći u dopuštanju lokalnim jedinicama, odnosno gradovima, da utječu na stope izdvajanja poreza na dohodak.
Plenković je informacije u medijima komentirao s pozivom na strpljenje do konačnog preciziranja paketa. Nakon što paket bude dovršen, najavljuje Plenković, prvo čitanje u Saboru bit će prije ljetne stanke, a drugo čitanje na jesen kako bi stupio na snagu 1. siječnja 2024. Ako ostane na onome što se sada u medijima najavljuje vezano za prirez, teško da će se ostvariti Plenkovićeve riječi o povećanju najnižih plaća.
Ukidanje prireza ne bi imalo baš nikakav utjecaj na povećanje plaća za čak 70 posto zaposlenih. Prirez se, naime, u onim gradovima i općinama koje ga imaju, određuje kao postotak na plaćeni porez na dohodak, a zbog premalih plaća velika većina zaposlenih potpuno je oslobođena poreza na dohodak. Odnosno, porez na dohodak te prirez plaća oko pola milijuna zaposlenih, a milijun ih je oslobođeno i ukidanjem prireza neće im se povećati plaće. Povećanje plaća, kao i sa svakom dosadašnjom poreznom reformom u mandatima Plenkovića, mogu očekivati tek oni s višim plaćama, uključujući i samog premijera. List 24 sata izračunao je tako da bi ukidanjem prireza predsjednik Zoran Milanović dobio 131,5 eura mjesečno veću plaću, premijer Plenković 77, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković 97.
Večernji list je donio tablicu iz koje se vidi kolika će biti ušteda za samce po gradovima, a iz koje je jasno da oni koji imaju prosječnu plaću u Zagrebu mogu računati na dvadesetak eura više.
To povećanje, međutim, ne bi im dugo ostalo u džepu jer gradonačelnik Tomislav Tomašević (Možemo) upozorava kako Zagreb ne može bez oko 900 milijuna kuna koliko godišnje uprihodi na ime prireza i da bi u tom slučaju usluge poput, primjerice, prijevoza ili dječjih vrtića morale višestruko poskupjeti.
Ukidanju prireza usprotivio se i Ivica Puljak (Centar) koji ukazuje kako Splitu već i sad, s 15 posto prireza nedostaje nekoliko stotina milijuna eura za sve infrastrukturne projekte koji su potrebni.
Da većina građana zemlje neće imati koristi od ukidanja prireza potvrdila je medijima i ekonomistica Marijana Ivanov, naglašavajući kako je najveći dio njih oslobođen poreza, ali i kako rast mogu očekivati samo oni koji imaju veće plaće u Zagrebu, ne i u manjim mjestima i gradovima gdje se ni sada ne naplaćuje prirez.
Nejasna najava mogućnosti da se gradovima prepusti određivanje stope poreza na dohodak miriše, pak, na politički PR koji bi u predizbornoj godini građanima pokazao da je premijer Plenković omogućio rast plaća, a „zločesti“ opozicijski gradonačelnici Zagreba, Splita ili Rijeke su potom odlučili poreze povećati.
Jurlina Alibegović: To nije ranije bilo navedeno kao dio reformskih mjera
Na pitanje kako komentira najave ukidanja prireza nominalno usmjerene povećanju plaća građana, Dubravka Jurlina Alibegović, stručnjakinja za pitanja lokalne uprave koja je kratko bila i ministrica uprave u vladi HDZ-a i Mosta, odgovorila je za Faktograf kako joj se ne sviđaju “nikakve promjene u poreznom sustavu za koje nije provedena sveobuhvatna analiza koja će ukazati na očekivane rezultate promjena, bilo pozitivne, bilo negativne te na sve dionike na koje se odnosi – od poreznih obveznika pa do općina i gradova koji se financiraju prihodima od prireza”.
„Ne zna se pravi razlog za prijedlog ukidanja prireza porezu na dohodak upravo u ovom trenutku, s primjenom u izbornoj godini. On nije dio reformskih mjera opisan niti u jednom strateškom, planskom dokumentu ili programu Vlade, niti su javno opisani razlozi koji Vladu navode da predloži ukidanje prireza. Prijedlog nije prodiskutiran s Udrugom gradova i Hrvatskom zajednicom općina“, navodi Jurlina Alibegović te naglašava:.
„U praksi je riječ o izuzetno netransparentnom zadiranju u ograničenu fiskalnu samostalnost gradova i općina koju imaju kada njihova gradska i općinska vijeća donose utemeljene odluke o uvođenju prireza, mijenjaju stopa prireza ili ukidanju prireza“.
Premijer Plenković u nastupima ovog tjedna kao temelj za financijsku održivost gradova navodi promjene koje je 2017. godine donio novi zakon o financiranju lokalne uprave, a koji je omogućio zadržavanje sredstava poreza na dohodak za financiranje gradova te instrumente za fiskalna izravnanja kojima se pomože gradovima da prebrode razlike između svojih prihoda i potreba.
Mogu li veliki gradovi poput Zagreba, Splita i Rijeke nadoknaditi gubitak prireza, odnosno mogu li računati na dugotrajnost eventualnih kompenzacijskih sredstava koja bi se iz proračuna države preusmjerila u proračune gradova, upitali smo je.
„Kompenzacijskim mjerama se ‘gasi požar’ od potencijalno nedovoljnih prihoda u gradskim proračunima samo u slučaju kada visoka politika to odluči. One nisu ‘standardni’ i unaprijed poznati izvor financiranja koji se odnosi jednako na sve jedinice. To nije rješenje kojim se potiče efikasno organizirani sustav lokalne vlasti. On još snažnije potiče fiskalnu ovisnost gradova o državnom proračunu. Također, jača političku ovisnost gradonačelnika o odlukama vladajuće političke garniture koja vrlo često ima i negativne rezultate jer, koliko čujem iz razgovora s gradonačelnicima, u slučaju da je gradonačelnik iz opozicijske političke stranke, nerijetko čeka puno i predugo na realizaciju sredstava iz državnog proračuna. Što nije slučaj kada gradonačelnik pripada vladajućoj političkoj stranci“, odgovara te dodaje:
„Smatram da Vlada treba pripremiti cjeloviti reformski paket koji se tiče lokalne samouprave, od utvrđivanja javnih poslova za koje trebaju gradovi biti odgovorni i učinkovito ih provoditi i pružati kvalitetne usluge stanovništvu i osiguravati javnu infrastrukturu, novog načina financiranja koji mora biti jednostavan, poticajan za jačanje fiskalne samostalnosti gradova, koji ne traže visoke troškove administriranja, pa do utvrđivanja odgovarajućeg administrativnog organiziranja jedinica lokalne i regionalne samouprave u zemlji baziranog na unaprijed definiranim različitim kriterijima koji uvažavaju ekonomske, demografske, geografske, povijesne i sociološke kriterije, prometnu povezanost, i tome slično“.
Garača: Dugoročne posljedice
Uoči super izborne godine, Vlada građanima šalje obećanja o daljnjem rasterećenju plaća koje bi dijelom išlo i na uštrb mirovinskog sustava.
Plenković objašnjava kako je cilj njegove politike povećati plaće, a istodobno ne smanjivati mirovine i doprinose građana u mirovinski sustav.
„Svaki put do sada, svaka naša reforma koja god se poduzela, imala je kao posljedicu povećanje plaća i dodatno rasterećenje gospodarstva“, navodi Plenković.
Od 2016. godine Vlada je provela nekoliko poreznih reformi s ciljem rasterećivanja gospodarstva i rasta plaća. Tim reformskim porezima značajno je podignut i iznos neoporezivih iznosa koje poslodavci tijekom godine mogu isplatiti radnicima. Neoporezivi primici utjecali su na rast primanja radnika, ali je pitanje koliko će dugoročno izgubiti zbog manjih uplata u fondove socijalne sigurnosti.
Sama ideja o rasterećenju plaća je dobra i provediva, smatra Željko Garača, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Međutim, on upozorava kako je najavljeni način potpuno pogrešan s dugoročno lošim posljedicama.
„Sasvim je legitimno da vladajući u predizbornoj godini pokušavaju pridobiti dodatnu naklonost birača, a poruka o povećanju plaća je izrazito snažna. Vremenski horizont politike je jako kratak, ali nažalost i onaj birača. Ovo napominjem jer su najavljene promjene kratkoročno primamljive, ali dugoročno štetne“, ističe Garača u razgovoru za Faktograf.
Međutim, Garača naglašava da je moguće provesti mjere koje će povećati plaće, a da se pritom osnaže i mirovinski i zdravstveni sustav.
Problem Drugog stupa
„No, to podrazumijeva bitno drugačije porezne, i šire, fiskalne promjene od ovih koje se spominju“, ističe Garača, podsjećajući kako on to godinama zagovara iznoseći konkretan kvantificiran prijedlog kako to postići.
„Radi se, naravno o ukidanju 2. mirovinskog stupa i pozitivnim posljedicama. Naime, mirovinska reforma zahtijeva takozvani tranzicijski trošak. To je trošak koji građani, gospodarstvo, moraju platiti da bi se reforma provodila, a to nisu uplate u 2. stup, ovo je dodatno. Prošle godine on je iznosio oko 2,5 posto BDP-a ili oko 12,5 milijardi kuna, odnosno današnjih 1,66 milijardi eura“, objašnjava Garača. Kako je proračun protekle godine bio u suficitu, to znači da su gospodarstvo, „a zapravo svi građani platili 12,5 milijardi kuna poreza koje inače ne bi platili da mirovinske reforme nema“.
Kada bi se ukinuo drugi obavezni mirovinski stup praktično bi nestao tranzicijski trošak te bi se za taj iznos moglo provesti stvarno porezno rasterećenje. Prije svega, kako navodi naš sugovornik, na proizvodnoj, a ne potrošnoj strani. Time bi se otvorio prostor za dodatni rast plaća, mirovina, investicija kao i dodatni rast BDP-a.
„Taj dodatni rast BDP-a bio bi oko 3,5 posto u protekloj godini da je 2. stup ukinut početkom godine. Svake naredne godine BDP bi bio 3,5 posto veći nego će biti pa to pomnožite s brojem godina koji želite i dobit ćete iznos za koji smo mogli biti bogatiji u tom periodu. Slično vrijedi i za prošlost. Svi bi dobili i nikome ne bi trebalo nešto oduzeti. Uz to ide i veliko apsolutno smanjenje javnog duga. Što još poželjeti?“, retorički pita Garača, ukazujući na stvarnost koju mirovinski stup obavezne kapitalizirane štednje doživljava.
„Danas, kada bi svima trebalo biti jasno da 2. stup doživljava fijasko jer se oko 84 posto novih umirovljenika vraća u 1. stup, a taj će postotak još rasti, potrebno je samo politička hrabrost za ukidanje 2. stupa, sprječavanje daljnje štete te saniranje dijela već nanesene štete, a ona se mjeri u desecima milijardi eura. Umjesto toga, imamo populizam“, navodi naš sugovornik.
Daljnju poreznu reformu koja bi stupila na snagu od 2024. godine i donijela rasterećenje plaća, uoči ovogodišnjeg Praznika rada najavio je Marko Primorac, ministar financija (1,2,3). Jasno je tada naglasio da će se to dogoditi kroz „rasterećenje doprinosa za mirovinsko osiguranje“što je Hrvatska udruga poslodavaca pozdravila, dok su sindikati oštro reagirali.
„Do sada su uglavnom ta rasterećenja išla u smjeru povećanja osnovnog osobnog odbitka. Daljnjim njegovim povećanjem bi rasterećivali one građane koji imaju srednje i više dohotke. To ne bi bilo toliko produktivno u ovom trenutku”, objašnjavao je Primorac, navodeći kako bi se rezalo u pogledu doprinosa za mirovinsko osiguranje.
„Tražimo način na koji bi to mogli napraviti. Postoji nekoliko modela. Jedan model je da imate nekoliko stopa i razreda različitih za doprinose za mirovinsko osiguranje. To je trenutno model kojemu nismo skloni”, kazao je dodajući kako postoji i „mogućnost uračunavanja jednog iznosa, izdatka u izračunavanju doprinosa za mirovinsko osiguranje za skupine s najnižim dohocima temeljem kojeg bi oni uplaćivali niže iznose doprinosa za mirovinsko osiguranje, a to im ne bi utjecalo na iznos mirovine u budućnosti”.
Mirovine, dakle, ne bi smjele biti manje.
„To što ćemo učiniti, učinit ćemo na način da rasteretimo postojeće stanje, a da mirovine budu onakve kakve bi trebale biti, da to ne utječe na visinu mirovina u budućnosti”, kazao je Primorac, dodajući kako će to rasterećenje biti dominantno u prvom stupu.
To je izazvalo brojne negativne reakcije. I sam je Garača, kako će reći, burno reagirao, na Primorčeve najave. S nekoliko dana odmaka, Plenković je priču ublažio navodeći kako neće doći do smanjenja uplata u mirovinske fondove.
„To možemo tretirati kao saniranje političke štete, a nadam se i kao spoznaju o izbjegavanju velike ekonomske štete koju bi donijelo smanjenje mirovinskog doprinosa na bilo koji način. Ono je usko vezano za rast već spomenutog tranzicijskog troška. Dodatno je važno da premijer govori da neće doći do smanjenja uplata u mirovinske fondove za razliku od toga da neće doći do smanjenja stope izdvajanja u 1. mirovinski stup. Naime, spominjani su modeli da bi se ista stopa primjenjivala na manju osnovicu što je glupost samo po sebi“, navodi Garača.
Put prema flat rateu
Izmjene u sustavu poreza na dohodak koje su Plenkovićeve vlade provodile, kao i aktualna najava daljnjeg poreznog rasterećenja poprilično podsjeća na krajnje pojednostavljivanje poreznog sustava. Odnosno, putu prema uvođenju jedne stope oporezivanja. Idejaflat rateporeznog sustava nije bila strana HDZ-ovoj vladi u doba kada ju je vodio Ivo Sanader, ali je javnost tu ideju sasjekla.
„Nekoliko posljednjih poreznih promjena, a prema najavama i ova, prije svega one vezane za porez na dohodak, postupno su vodile kaflat rateporeznom sustavu“, slaže se Garača. No, objašnjava kako je ranije to bilo razumljivo jer je općenito prevladavala neoliberalna paradigma koja je to zagovarala, a kao posljedicu je trebala imati dokidanje socijalne države.
„No, danas, kada je jasno da je neoliberalna doktrina doživjela neuspjeh, inzistiranje na daljnjem provođenju njenih postavki je potpuno pogrešno. Ne radi se samo o ideološkom opredjeljenju već o čisto ekonomskom pitanju“, objašnjava naš sugovornik. U kontekstu dokidanja socijalne države, kako navodi, jedna od tih neoliberalnih postavki je i „uvođenje 2. stupa koji je zagovarala, da ne kažem da nam ga je nametnula, Svjetska banka“.
„Nakon što mnoge tranzicijske zemlje nisu ni uvele 2. stup, gotovo sve koje su ga uvele su ga ukinule ili bitno promijenile, čak je i Svjetska banka odustala od tog svog zagovora. No, opet smo veći katolici od Pape“, veli Garača dodajući: „Ne odustajemo pa što košta neka košta…“