(NOVI LIST) – Kod vas se ne isplaćuju plaće? Kako je to moguće? I ljudi dolaze na posao iako nisu plaćeni? Ali, kako je to moguće? Pitanja su to s kojima se predstavnici domaće sindikalne scene redovito susreću na europskim i međunarodnim skupovima. Pitanja, redovito postavljana s dubokom nevjericom uslijede nakon što sindikalna braća i sestre čuju podatke o gospodarsko-socijalnim pokazateljima u Hrvatskoj, stanju socijalnog dijaloga, odnosno socijalnog partnerstva bilo da je riječ o bipartitnoj ili tripartitnoj razini. Čuđenje mogućnosti da se negdje i nekom ne isplaćuje plaća i da se to ne događa jedan mjesec, već mjesecima i da radnici pritom uredno i dalje dolaze na posao, nije od jučer. Tom fenomenu europski sindikalci čudili su se i prije destak, petnaestak godina, baš kao što se čude i danas. Naprosto, uljuđenom svijetu neprihvatljivo je da netko ne isplati plaću radniku za obavljeni rad, kao što je i neprihvatljivo da netko ne plati poreze i ostala davanja koja treba platiti. Onaj tko ne može isplatiti plaću, jasno, teško da može opstati na tržištu. On će s poslovanjem prestati, a radnici će tražiti novi posao. Onaj tko ne plati porez, platit će kaznu.
Tako je to u uljuđenom svijetu. U Hrvatskoj je drugačije. Ako poslodavac ne isplaćuje plaću, onda za njega valja pronaći opravdanje. Te teška su vremena, te su turbulencije na tržištu, te samo što nije svanulo… I u tome prođe mjesec, prođu dva, tri ili više. Radnici dolaze na posao, strah ih je ovršiti poslodavca: razmišljaju kako u tom slučaju plaća nikada neće stići; strah ih je zatražiti pokretanje stečaja: razmišljaju da će u tom slučaju završiti na burzi rada, a od tamo tko zna kad će pronaći posao. Pa je bolje raditi i biti neplaćen. Država će to tolerirati. Jer, teška su vremena. I tako je bilo godinama.
Danas, službeno imamo više od 25 tisuća radnika koji tri mjeseca uzastopce, ili tri mjeseca u periodu od pola godine nisu primili plaću. Budimo realni, ta poduzeća koja plaće nisu isplatila nemaju što raditi na tržištu. U takvim situacijama ne može se govoriti o kratkoročnim problemima i čekanju spasonosne mane s neba. Ako netko tri mjeseca ne isplati plaću, jasno je da mu ni bogati rođak iz Amerike neće pomoći.
No, kako učinkovita sustava u državi još nema, kao oblik borbe protiv takvih poslodavaca pojavila se lista neisplatitelja plaća. U uljuđenom svijetu o njoj se ne bi niti razmišljalo jer nikom ne bi palo napamet ne isplatiti plaću i dalje poslovati kao da se ništa neuobičajeno nije dogodilo. Koliko je situacija nakaradna i koliko je cijeli sutav postavljen naopako, svjedoči i ideja da se nakon liste poreznih dužnika i liste neisplatitelja plaća krene obljavljivati i lista poslodavaca koji uredno ispunjavaju svoje obaveze prema zaposlenima i državi. Ta bi lista doista bila dokaz posvemašnje nemoći, ali i neznanja. Onima koji ne ispunjavaju obaveze godinama se gledalo kroz prste, dio ih se danas prokazuje jer se drugačije problemi ne znaju riješiti. Oni koji su poslovali i koji posluju kako to zakoni i propisi nalažu, e njih bi sada trebalo javno hvaliti. Zbog čega? Jer, gle čuda, poštuju pravnu državu. Koja je klimava, jer da tako nije onda ne bismo ratovali takozvanim listama srama i listama ponosa. Liste srama ne bi postojale, jer za njima potrebe ne bi bilo.