Izmjenama ZOR-a u krizi radnici će dublje potonuti

Gabrijela GALIĆ (NOVI LIST) – Pred sindikatima je, čini se, teška godina. Nakon gotovo desetljeća ponovo će se otvoriti pregovori o Zakonu o radu, a sudeći prema do sada iznesenim promišljanjima u javnosti oko tog dokument mogli bi se voditi oštri pregovori. Vlada je početne razgovore prepustila sindikatima i poslodavcima tek detektirajući teme.

U prvoj fazi tako će se ZOR uskladiti s direktivom o Europskim radničkim vijećima, a nakon toga uslijedit će pregovori o, očito, posve novom zakonu. Tek ovaj tjedan sindikati i poslodavci mogu očekivati da će im resorno ministarstvo dostaviti svoj prijelog zakonskih izmjena, koje će vjerojatno biti daleko šire od definicije plaće, preraspodjele radnog vremena i još nekolicine pitanja koje resorno ministarstvo sindikatima i poslodavcima već predočilo. Je li uopće potrebno mijenjati ZOR pitali smo Krešimira Severa, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata.

– Jedino usklađivanje koje treba napraviti vezano je isključivo uz Europska radnička vijeća. To je nešto što ne bi trebalo uzeti puno vremena ni truda. Činjenica je da smo ZOR u postupku pregovora trebali uskladiti s europskom pravnom stečevinom. Pregovaralo se, uspjeli smo i nešto kompromisno dogovoriti i dobili smo prolaznu ocjenu Europske komisije. Njihove su ocjene, kada je riječ o fleksibilnosti, bile da smo tu negdje u prosjeku Europe. Dakle, kako god se okrene, ZOR ne bi trebalo dirati. To je primarni stav sindikalne strane. S druge strane, HUP je jedva dočekao da se pokrene pitanje promjena tog zakona, u dijelu usklađivanja s direktivom koja je u međuvremenu donesena, da iznese sve svoje standardne primjedbe. Pritom, uz opasnu benignost kojom se u resornom ministarstvu pokušava objasniti samo ulaženje u izmjene zakona, ne treba zanemariti konstataciju resornog ministra da je u Hrvatskoj već dugo godina gospodarska kriza, a da zakon nije pratio situaciju.

– U najosnovnijim učenjima o gospodarstvu kriza se spominje kao prolazno događanje u gospodarskim ciklusima izazvana različitim poremećajima. Ona bi trebala biti iznimka, a ne pravilo. Ako bismo mi trebali usklađivati ZOR s krizom, onda krizu prihvaćamo kao pravilo, a ne kao iznimku. Teza da ZOR moramo prilagoditi krizi opasna je i za radnike i za državu. Jednom kad se srežu radnička prava, više se neće vratiti. S druge strane, takva teza upućuje da su radnici krivi za krizu pa kada im se smanje prava izići ćemo iz krize, što je apsolutno krivo. Radnici nisu proizveli krizu, već su njena žrtva. Fleksibiliziranje tržišta rada u krizi, smanjenje prava radnika na različitim područjima, a što država izdašno pokazuje na primjeru javnog sektora, očito je model po kojem žele »posložiti« cijelu zemlju. A kada se iziđe iz krize, radnici će potonuti još dublje. Tako ćemo tržište rada prilagoditi jednom neoliberalnom konceptu koji zastupa Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj.

U sklopu fleksibilizacije, spominju se i jedinstveni ugovori o radu. Je li vam već predočeno što bi oni značili ili je sve još na razini poruka preko javnosti?

– Puno smo toga doznali iz javnih istupa što ministra rada, a što njegova pomoćnika. Pa i oko tog pitanja, a objašnjenja su čudna i ne drže vodu. Naime, poslodavci objašnjavaju da zapošljavaju na određeno vrijeme jer institut probnog rada nije dobro uređen pa ne mogu otpustiti radnika koji ne udovoljava uvjetima. Stoga im je, da se ne izlažu kompliciranom procesu kod probnog rada, jednostavnije zapošljavati na određeno vrijeme. Vlada namjesto da ide u stroži nadzor i vidi kako poboljšati područje probnog rada, odnosno preispita što se tu događa, ide s prijedlogom uvođenja jedinstvenog ugovora. On bi u početku bio fleksibilniji i radnik bi lakše ostao bez posla, što zapravo nove radnike dovodi u još gori položaj no što ga imaju sada.

Rad na određeno vrijeme je iznimka, a rad na neodređeno pravilo što je definirano i smjenicama EU-a i ZOR-om, pa ako se govori o zlouporabi rada na određeno, onda ga treba spriječiti. Od tri mjerila iz smjernica za sprečavanje zlouporabe rada na određeno mi smo prihvatili dva, ali ne i treće o broju uzastopno sklopljenih ugovora. Očekivali bismo da se u tom pravcu nešto napravi, a ne da se ugovor o radu fleksibilizira na način da se na početku svi zapošljavaju na određeno vrijeme, a kako vrijeme bude prolazilo dobivat ćemo nekakvu veću razinu prava.

To je zapravo vrlo opasan način reguliranja radnog odnosa.

– Naravno. Od tuda i ide naše podozrenje prema namjerama Vlade. Sada je 84-85 posto svih novosklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme. Ako se napravi izmjena prema jedinstvenom ugovoru, svi novosklopljeni ugovori će biti na određeno vrijeme u svojim počecima. To je po nama još gore stanje nego sada.

Uz jedinstveni ugovor, najavljuje se i reguliranje, već reguliranog, rada u nepunom radnom vremenu.

– Dosta se o tome govori, ali to je regulirano ZOR-om i jedino treba vidjeti što se s radom u nepunom radnom vremenu događa u praksi. Do koje je mjere opasno posebno regulirati i posebno poticati tu vrstu rada, pokazuju i primjeri izvana. Kada se na taj način otvorilo tržište rada u Njemačkoj nezaposlenost je brojčano smanjena, ali se na drugoj strani pokazalo da je rad u nepunom radnom vremenu povećao broj radnika koji jedva sklapaju kraj s krajem. Naime, nepuno radno vrijeme bi prvenstveno trebalo biti izbor radnika. Pa će ga, primjerice koristiti netko tko ima neke druge izvore prihoda, ali želi raditi još nekoliko sati ili netko tko zbog obiteljskih obveza ne može raditi u punom radnom vremenu. To je oblik rada koji treba omogućiti, ali ne da posluži kao jedan fleksibilni oblik zapošljavanja. Upravo je njemačko iskustvo pokazalo da ti ljudi u velikoj mjeri imaju problema s pokrićem mjesečnih troškova jer su im, naravno, i primanja manja. Poslodavci se, pak, zbog nižih troškova odlučuju fleksibilno zaposliti više radnika u nepunom radnom vremenu, umjesto jednog na puno radno vrijeme.

I tako pada nezaposlenost, a raste siromaštvo.

– Tako je. Dobije se pokazatelj u kojem se smanjio broj onih koji ne rade što je nekakva pozitivna poruka. A zapravo smo povećali broj onih koji su ovisni o nekoj drugoj pomoći ili koji teško sklapaju kraj s krajem. To je problem koji se u Hrvatskoj može pokazati još drastičnijim jer ni prosječna plaća nije dovoljna za preživljavanje, a kamo li minimalna. Drugi problem za ljude koji rade u nepunom radnom vremenu je mirovina. Ne samo da će biti siromašni u vrijeme radnoga vijeka, nego će biti dodatno siromašni u mirovini.

– Vlada je pokazala što misli o sindikatima već od prvih dana vlasti. Isključila ih je praktički iz svega. Socijalnog dijaloga nije bilo, GSV se nije sastajao, hrpa zakona je gurana sporednim kolosijekom. Sindikate vlada apsolutno ne vidi kao socijalne partnere. Ova vlast socijalni dijalog mijenja javnim dijalogom, iako bi kao proeuropski orjentirana i te kako trebala znati razliku između javnog i socijalnog dijaloga. U tim uvjetima poseže za onim što je jedino moguće, pa intervenira zakonima u kolektivne ugovore. Time pokazuje ne samo da joj nije stalo do sindikata i radnika, nego i do koje je mjere odlučna maknuti čimbenike socijalnog dijaloga iz toga procesa. I priča o ZOR-u je nastavak te politike, jer koliko god se s jedne strane objašnjava benignost samog postupka i promiče demokratičnost u stilu »evo vama i poslodavcima pa se dogovoritire«, krajnja poruka glasi »oko onoga što ne dogovorite, mi ćemo presjeći«. Dakle: što god napravili mi vas čekamo. To nema veze s dijalogom i partnerstvom. Vlast je sama sebi dovoljna i ona sama donosi odluke. Ako je pritom sindikati podupru, tada su dobrodošli. Ako ne podupru, onda će vlada donijeti zakon kojim će regulirati prava. To je napravila sa zakonom o uskrati božićnice i regresa, to sada čini zakonski ukidajući dodatke. Odlučila je jednostavno derogirati kolektivne ugovore, ne razgovarati sa socijalnim partnerom i zakonom odrediti ono što njoj odgovara. To je udar i na sindikate i na temeljini razlog za postojanje sindikata. Ako nema kolektivnog pregovaranja kao temeljnog razloga postojanja sindikata, onda će i sami radnici početi postavljati pitanje razloga postojanja sindikata.

Što sindikati mogu poduzeti?

– Otpor. Jedino otpor.

Koje vrste?

– Sazivati prosvjede. Ići u štrajkove, opirati se na svakom koraku, prekinuti sve razine lažnoga dijaloga i javno reći da je car gol. Pitanje je samo je li ovo još uvijek dobro vrijeme. Ne zbog toga što bismo to mi izbjegavali. Kada smo lani za 1. svibnja pozvali ljude da se samo okupe na Trgu bana Jelačića došlo je 1,5 -2 tisuće naših povjerenika, iako je već tada PDV porastao, iako su poskupili plin i struja. Da se to dogodilo u nekoj drugoj zemlji Trg bana Jelačića bio bi premali za sve prosvjednike. Kod nas ljudi vrlo često kao opravdanje za neizlazak na prosvjede kažu – oni sindikalisti se ne slažu. Pozadina je međutim, puno dublja. Ljudi su u godinama iza nas, pa i od ove vlasti, prečesto izvarani, prestali su vjerovati da nešto mogu učiniti kao jedinke pa čak i zajedno s drugima. I to kod njih teba probuditi, a jedino tko to može učiniti su sindikati. Možda bi stanje bilo drukčije da je oporba snažnija pa da se nude nekakva drukčija rješenja. Sve to kod građana dodatno produbljuje rezignaciju. Dali su snažnu potporu promjeni vlasti 2011. nezadovoljni prethodnom i očekujući da će nešto promjeniti, pa su se razočarali … Pod okriljem demokracije vlast prilazi nekoj vrsti apsolutizma jer s druge strane nema nekog otpora. Bitno je – idem prosvjedovati jer me ova vlast prevarila, jer loše živim, djeca mi nemaju budućnosti, moji roditelji, djedovi ili bake nemaju mirovinu od koje mogu živjeti… Bolje je da se kontrolirano bude na ulici nego da se dogodi spontani bunt naroda kojeg nitko neće moći kontrolirati. Zastrašujuće je što ova vlast to stanje ne zna prepoznati.