(NOVI LIST) – Početkom ovog tjedna obilježen je Dan socijalnog partnerstva. Datumić kojeg je Hrvatski sabor prije šest godina, na prijedlog Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV), uveo u kalendar obilježavanja. Naime, dvadeset i prvog dana siječnja 1994. godine Vlada, poslodavci i sindikati postigli su dogovor o institucionalnom socijalnom dijalogu, odnosno tada je dogovoren tekst sporazuma o osnivanju GSV-a, njegovoj nadležnosti i djelovanju. Stoga se dan obilježava kao dan začetka tripartitnog dijaloga u Hrvatskoj. Dakle, on postoji institucionalno. No, njegova je praktična primjena upitna. Danas, ako se pita sindikate, više nego u godinama iza nas.
U tjednu u kojem se obilježava uspomena na početke tripartitnog dijaloga u zemlji, sindikati i poslodavci tek bi trebali dobiti neke konkretne smjernice sveobuhvatnijih izmjena Zakona o radu. I to nakon što su dva partnera, na poticaj resornog ministarstva, sjela za stol i porazgovarala o toj, kako je sindikati nazivaju, radničkoj bibliji. I sindikati i poslodavci, po prirodi stvari sukobljene strane, u ovom su se slučaju ujedinile. Na neki su način odbile bilo kakve daljnje rasprave o ZOR-u a da prije toga od predstavnika vlasti ne doznaju što je njihov konkretan plan. Pa taj plan iščekuju. Kako će se odvijati daljnji razgovori, uglavnom je predvidivo.
Sindikati i poslodavci teško će se složiti oko pitanja koja se nazivaju interesnima, a ona bi po svemu sudeći trebala biti sukus radno-zakonodavnih izmjena, odnosno vjerojatno izrade posve novog zakona. Koja će uslijediti nakon zakonskog usklađivanja s direktivom o europskim radničkim vijećima. A kako će sindikati i poslodavci u bipartitnim razgovorima oko interesnih pitanja teško doći do dogovora, jer su im stavovi dijametralno suprotni, resorno će ministarstvo u konačnici presuditi. Kao što je presuda donesena i u slučaju Zakona o reprezentativnosti koji je izazvao totalnu zbrku. I da ne bi bilo zabune, u slučaju tog zakona i sindikati i poslodavci ukazivali su na nelogičnosti i pokušavali spriječiti njegovo donošenje »preko koljena«, ali bez uspjeha.
S pozicije vlade kao poslodavca, kao i s pozicije poslodavaca u privatnom sektoru, zakon o reprezentativnosti sa svim njegovim nelogičnostima i manjkavostima, zapravo je »zakon«. Jer on u pregovorima otvara mogućnost da manjina »pojede« većinu. Što poslodavcima može ići na ruku. I to je segment tog socijalnog dijaloga.
A on bi uskoro mogao postati stvarna uspomena. Vlada je već jednom intervenirala u prava zaposlenih u javnom sektoru zakonom. Ta intervencija se čak i mogla pravdati. Sada, pak, kreće u novu zakonsku intervenciju kojom će ukinuti određene dodatke u državnim i javnim službama. Istovremeno i zabraniti mogućnost da se ti dodaci ispregovaraju kolektivnim ugovorima. E, to se zove socijalni dijalog i socijalno partnerstvo.
Vlada kao da namjerno širi frontu nezadovoljnika. Zaposlenima u državnim i javnim službama nešto je obećala kada su se odricali dijela materijalnih prava. A onda su ih iza ugla dočele zakonske izmjene.
To je baš mudra politika. Laške je zakonom odrezati, nego sjesti sa sindikatima i uvjeriti ih zbog čega nešto valja napraviti i s kojim posljedicama. A da sa sindikatima treba razgovarati, odnosno da je odavno trebalo započeti ozbiljne razgovore o sustavnoj politici plaća, vjerojatno je jasno i samim sindikatima. No, za takav razgovor valja imati čvrste i jasne argumente i sliku što se želi postići. Da toga nema i da se i dalje politika plaća vodi po principu gašenja požara, pokazuje nastavak prakse zakonskog reguliranja prava ugovorenih kolektivnim ugovorima. A socijalni dijalog i dalje će biti privjesak za povremeno pokazivanje.