Foto: NHS/HRT screenshot

Izvor: HRT

Mjesto predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata preuzeo je 1. srpnja Darije Hanzalek. Naslijedio je Krešimira Severa, koji je s te čelne pozicije otišao nakon 25 godina. I novi predsjednik ima bogato iskustvo u sindikalnom radu. O položaju radnika u našoj zemlji, planovima za četverogodišnji mandat i izazovima koji ga čekaju govorio je u emisiji Studio 4.

Do imenovanja čelnikom NHS-a Hanzalek je vodio Sindikat grafičara i medija. Zanimljivo je, ističe, da je riječ o najstarijoj sindikalnoj organizaciji u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, osnovanoj 1870. Na osnivačkoj skupštini bio je i August Šenoa, a prvi predsjednik bio je mladi tipograf Dragutin Kale. Samo dvije godine kasnije proveli su prvi štrajk kojim su se radnici u zagrebačkim tiskarama borili za svoja prava.

Nezavisni hrvatski sindikati uređena su sindikalna središnjica u kojoj je 50 sindikata s oko 80 tisuća radnika. Stanje je dobro, struktura čvrsta i nakon promjene čelne osobe nastavit će se raditi u istom smjeru, s istim ciljem – čuvati interese radnika u Hrvatskoj.

– Položaj radnika u Hrvatskoj vjerojatno je bolji nego u nekim prošlim godinama, ali očekivanja radnika s pravom su veća. Moramo se uspoređivati s Europskom unijom i u tom smislu – možda smo napredovali, ali i ljestvica se podignula, moramo je pratiti. Sindikalne akcije poput velikih prvosvibanjskih prosvjeda, više nemaju smisla i to je dobro jer, kako se kaže – u revoluciju se ne ide punog želuca, ističeDarije Hanzalek, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata i dodaje da se sindikalna borba odvija svakodnevno.

Najveći izazovi: Podizanje plaća i zaustavljanje odlaska radnika u inozemstvo

Veće plaće u razvijenijim europskim zemljama poput magneta privlače naše radnike i tome bi trebalo stati na kraj. Plaće bi trebale pratiti i rast produktivnosti, a ne samo inflaciju. Rast minimalne plaće iznimno je dobar, ali niže i srednje plaće ne povećavaju se dovoljno. Dvije trećine radnika i dalje ima primanja niža od prosječne hrvatske plaće, koja iznosi 1323 eura i to nije dobro, smatra predsjednik NHS-a.

– Imamo i velike demografske izazove. Moramo spriječiti takozvanu utrku prema dnu – naši poslodavci ne plaćaju dovoljno domaće radnike, na njihova mjesta dolaze strani radnici i razina plaće za određena radna mjesta padaju. Istovremeno radnici iz Hrvatske odlaze u inozemstvo i rade na lošim poslovima, dodaje.

Posebnu pažnju usmjeriti na mlade, kako bi ih se zadržalo u Hrvatskoj

– Za nas će biti pogubno ako nastavimo obrazovati ljude koji će liječiti ili graditi u drugim zemljama, kaže Hanzalek.

Smatra da bi trebao pokrenuti organiziranu stanogradnju kako bi mladi, mlade obitelji mogle kupovati te stanove. Potrebne su nam i duboke i dugoročne promjene u poticanju nataliteta i osiguravanju dobrog standarda za mlade.

– Mlade bi trebalo pripremati za tržište rada i razmišljamo kako ih poučiti abecedi rada. Prije prvog zapošljavanja bilo bi dobro da nauče svojevrsnu abecedu radnih odnosa – da znaju koja su im prava, ali i obveze, naglašava Hanzalek.

Foto: NHS

Izvor: GLAS SLAVONIJE

DARIJE HANZALEK ČELNIK NEZAVISNIH HRVATSKIH SINDIKATA

Sindikalizam danas nije “u modi”, a i druge institucije koje su društveno korisne sustavno se obezvrjeđuju

Nakon 25 godina Krešimir Sever odlazi s vrha Nezavisnih hrvatskih sindikata, a na dužnosti predsjednika zamijenit će ga novoizabrani čelnik Darije Hanzalek, koji na dužnost stupa 1. srpnja.

Hanzalek je predsjednik Sindikata grafičara i medija s 20-godišnjim sindikalnim iskustvom, a u razgovoru za naš list otkriva što će biti u fouksu njegove borbe za radnička prava.

Ne volim davati velika obećanja, ali svakako mogu jamčiti da ću svojim svakodnevnim radom, zalaganjem i dostupnošću svima vama učiniti sve mojoj moći da opravdam vaš izbor – rekli ste kada ste prvi put izabrani za predsjednika Sindikata grafičara i medija 2015. godine. Hoće li to biti moto u vašem radu i kao predsjednika velike sindikalne središnjice?

– Upravo to sam ponovio i u riječima zahvale za izbor na mjesto predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ne volim puno obećavati, ali u svemu što radim trudim se dati svoj maksimum te se nastojim držati dogovora prema kolegama i prijateljima. Standardi koje danas imamo rezultati su konkretnog rada i borbe sindikata kroz desetljeća i stoljeća, a ne njihovih obećanja. Iz obećanja rađaju se pretjerana očekivanja i gubi se doticaj s realnošću, a njihovo neostvarenje vodi u razočaranja i pasivnost. Mislim da su naši građani ionako siti olako danih i neispunjenih obećanja sa svih strana. No to što ne volim obećavati ne znači da ne vidim izazove koji se nalaze pred radnicima i svima nama. Morat ćemo djelovati na mnogim poljima i šire no dosad.

Tehnofeudalizam

Koji su to izazovi pred nama?

– U najširem aspektu, budućnost čovječanstva je neizvjesna, a za naš kvalitetan život bit će ključno da se spriječi razvoj globalnog tehnofeudalizma. Koristi strelovitog razvoja znanja i tehnologije moraju pripasti svima, a ne samo moćnim elitama.

Golemi demografski izazovi u Europi i Hrvatskoj reflektiraju se na radne odnose. Štoviše, te se promjene događaju upravo kroz radne odnose. Moramo obratiti posebnu pažnju na mlade koji odlaze. Tržište nekretnina neće omogućiti da ostvare dom i ostanu, pa treba hitno pokrenuti planiranu stanogradnju u korist mladih obitelji. Problemi su generacijski i dubinski, potrebno ih je razumjeti, a potom sustavno pristupiti njihovu dugoročnom rješavanju. Odgoj, promocija obitelji, ravnopravnost žena u obitelji i na poslu, jednaka aktivnost svih očeva, poticajne mjere za sve zaposlene roditelje i još puno drugoga mogu biti mjere kojima ćemo se početi liječiti od “bijele kuge” koja nas ubija. Ne dajem si pravo biti stručnjak, svakako da treba graditi i vrtiće i škole, ali ako ostanemo samo na tome, pomirimo se da će ih puniti sve manje naše djece. Dodatna ulaganja u obrazovanje nužna su, ali moraju biti i održiva. Ako ćemo stvarati kadrove koji će graditi drugdje i liječiti druge, uzalud nam trud.

Socijalni dijalog treba sustavno razvijati. Kod različitih poslodavaca vidimo cijelu lepezu odnosa, od izostanka bilo kakvog razgovora s predstavnicima radnika do odličnih kolektivnih ugovora. Sektorski socijalni dijalog rijetko daje ploda, pa smo već godinama svedeni na par sektorskih kolektivnih ugovora. S vrha Hrvatske udruge poslodavaca dolaze pozitivne poruke, no granske udruge poslodavaca nevoljko se upuštaju u pregovore i često se ravnaju najnižom razinom prava kod poslodavaca članova udruga. Sindikati su pak oprezni da bi tako niskom razinom prava u granskom ugovoru rušili standarde iz kućnih kolektivnih ugovora. Svi ćemo se morati izvući iz ukopanih pozicija želimo li ostvariti cilj Europske unije više od 80 posto pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima.

Na kraju, sve plaće moraju nastaviti rasti. Nalazimo se na ulaznim vratima bogatije Europe i bez daljnjeg rasta plaća ostat ćemo bez radnika i stanovništva. To je čista fizika. Magnetizam koji odvlači naše ljude s plusom plaća na strani zapada i sjevera Europe u odnosu na minus na našoj strani možemo neutralizirati samo ako povećamo naše plaće i smanjimo te razlike.

Upravo ste vi uključili Sindikat grafičara i medija u Nezavisne hrvatske sindikate. Bilo je i drugih sindikalnih središnjica, zašto baš NHS?

– Naš sindikat uređen je i stabilan, ali nismo velika organizacija. U razgovorima koje sam 2016. godine vodio s Krešimirom Severom NHS pokazao se kao otvorena središnjica u kojoj ćemo naći svoje mjesto i bez obzira na veličinu moći doći do izražaja. Drago mi je da smo dobro procijenili.

Kolege u Sindikatu grafičara i medija kažu da ste sindikatu priskrbili respektabilnu poziciju. Kakav ugled danas uživaju sindikati u Hrvatskoj?

– Ugled našeg sindikata sigurno nije moja zasluga. Osnovan kao Hrvatsko tipografsko društvo davne 1870. to je sa svoje 154 godine najstariji sindikat u Hrvatskoj i šire. Nakon prethodne dvadesetogodišnje borbe s austrougarskom vlasti da se dozvoli udruga radnika koja nosi naziv “Hrvatsko”, na našoj osnivačkoj skupštini u Zagrebu tu istu vlast zastupao je sam August Šenoa. Za prvog predsjednika izabran je mladi tipograf Dragutin Kale. Već 1872. proveden je prvi štrajk u kojem su radnici u četiri od pet zagrebačkih tiskara dali otkaze svojim poslodavcima. Unatoč zatvaranju vođa štrajka, izborili su se za skraćenje radnog vremena s 12 na 10 sati dnevno i ujednačavanje satnica prema Pešti i Beču. Sve ostalo je povijest u kontinuitetu do danas. To je važno naglasiti, jer ljudi sindikalizam na ovim prostorima često povezuju s pogrešnim korijenima. Dolaskom komunističke i socijalističke vladavine sindikati su ovdje već bilježili 75 godina rada i polovinu svojeg dosadašnjeg životnog vijeka.

Za ugled našeg sindikata u novijoj povijesti Hrvatske, uz mnoge povjerenike i aktivne članove, zaslužan je moj prethodnik Stjepan Kolarić, koji je više od dva desetljeća bio na njegovom čelu. Mi danas samo nastavljamo gdje su oni stali.

Puno energije treba uložiti u stvaranje pozitivne slike radništva i njegovog pokreta. Sindikalizam danas jednostavno nije “u modi”, ali i druge institucije koje su društveno korisne sustavno se obezvrjeđuju. Smatram da je to i dio napada na socijalnu državu koji se provodi u svijetu. Sada kada smo se kao građani izborili za demokratske uspostave vlasti, nastoji se oslabiti naše države i njihov utjecaj na svakodnevicu.

Naši sindikati, iako dolazimo iz male zemlje, imaju vrlo dobar ugled u gotovo svim međunarodnim sindikalnim organizacijama. Razmjerno našoj veličini, mi zaista bez kompleksa možemo znanjem i iskustvom sudjelovati u radu i parirati sindikatima razvijene Europe.

Odanost nebitna

Kažu da ste odgojili čitavu vojsku snažnih sindikalnih povjerenika ili, kako ih vi zovete, Supermena. Ima li danas potrebe, kao 1990-ih, za jakim sindikalnim povjerenicima u tvrtkama?

– Moram upozoriti da je ta usporedba većinom krivo shvaćena i prenesena. Znam usporediti kako članovi i drugi radnici svojim očekivanjima sindikalne povjerenike prečesto doživljavaju kao svojevrsne Supermene, koji trebaju riješiti sve njihove probleme. Upozoravam da takvo delegiranje odgovornosti nije dovoljno te da radnici moraju shvatiti kako samo svi zajedno mogu stvoriti ključnu prevagu prema poslodavcu. Ne postoji Supermen koji će ih spasiti. Sindikalni povjerenik, kako i sama riječ govori, osoba je od povjerenja radnika, koja potiče i koordinira, ali sve njih zajedno. Druga strana ne odmjerava samo povjerenika, već prvenstveno aktivnost svih radnika. Organiziranje i zajedništvo temelj je rada sindikata kao udruge radnika.

Sindikalni povjerenici i danas moraju biti odlučni, osposobljeni i transparentni. Puno polažemo na obrazovanje naših povjerenika u svim područjima, čak prilagođavamo različite metode predavanja. Nedavno smo za povjerenike proveli provjeru znanja kroz cjelodnevne pub-kvizove iz područja Zakona o radu. Svi su bili maksimalno koncentrirani i ocijenili da je to pun pogodak.

Ni ove godine nismo imali tradicionalnu prvosvibanjsku povorku. Vaš prethodnik Krešimir Sever rekao je da povorka više nema smisla. Što je razlog nezainteresiranosti građana za prvosvibanjske prosvjede?

– Kaže se: “U revoluciju se ne ide punog trbuha” i sva sreća da je tako. Koliko god želimo i dalje naprijed, ne možemo primjenjivati iste metode kao i 1886. u Chicagu. Govorio sam o promjeni generacija, pa i sindikati moraju prilagođavati načine svojeg rada.

I dalje će biti prosvjeda, koji trebaju biti usmjereni na rješavanje konkretnih problema. No pitanje je ima li smisla trošiti toliko energije i sredstava na redovite prosvjede radi njih samih te s općim porukama “više” ili “bolje”. Vidjeli smo i da puno bolji odziv građana imamo na neke druge aktivnosti, poput prikupljanja potpisa kojim je zaustavljena negativna mirovinska reforma. Danas sindikati svakodnevnim radom i socijalnim dijalogom, ne samo za Prvi svibnja, rade i trebaju raditi na našem boljitku, a metode će se prilagođavati situacijama.

Je li možda razlog u činjenici da se Vlada hvali ekonomskim uzletom, rastom plaća, rekordno visokom zaposlenosti…? Dijele li i sindikati Vladinu euforiju?

– Ne možemo negirati pozitivne podatke ni zasluge onima koji su ih postigli, a tu mislim na sve nas zajedno. No razloga za veliku euforiju nema, mislim da je ustvari nema ni na strani Vlade.

Plaće rastu, ali rasle su i cijene. Zaposlenost raste, ali raste i broj stranih radnika. Ekonomski rezultati su pozitivni, ali pitanje je koliko od profita ostaje našoj zemlji i građanima. Raste minimalna plaća i prosječna plaća, ali medijalna netoplaća samo je 400 eura veća od minimalne. Dakle, polovina svih naših radnika, njih 870 tisuća, stisnuta je u tom uskom prostoru. To dovodi do uravnilovki plaća, jer ti radnici bez obzira na složenost posla primaju slične i relativno niske plaće. S obzirom na niske koeficijente, povećanje plaća kroz njihove osnovice nije dovoljno, jer tako niske plaće nedovoljno rastu, a visoke i previše.

Radnici postaju sve mobilniji. Tražeći bolji ili lakši posao, mijenjaju poslodavce i djelatnosti, pa nestaje ono što se prije nazivalo struka. Uz veliku fluktuaciju, poslodavci se danas otimaju za nove radnike. Pritom zaboravljaju na odane radnike. Neki poslodavci počeli su se ponašati poput teleoperatera, novi radnik može dobiti i bolji ugovor od onog starijeg i iskusnog. Sve to loše utječe na motivaciju radnika. Naravno, ima poslodavaca koji su svjesni tih izazova i ulažu u sustavan razvoj vlastitih kadrova.

Vlada ponovo osniva Ured za socijalno partnerstvo, a ponovno zasjeda i Gospodarsko-socijalno vijeće. Kako biste ocijenili dijalog sa socijalnim partnerima – Vladom i poslodavcima? Jesu li GSV i Ured dovoljni za socijalni dijalog?

– Iako imam i ranijih iskustava, u dijalog na nacionalnoj razini tek se sada u potpunosti uključujem. Činjenica da funkcionira GSV i da se osniva Ured za socijalno partnerstvo pozitivni su znakovi ponovnog oživljavanja socijalnog dijaloga u pravom smjeru. Moramo težiti da GSV u potpunosti bude tijelo na kojem će se dijalogom sve tri reprezentativne strane (sindikata, poslodavaca i Vlade) raspravljati i nastojati usuglasiti odluke važne za radne, gospodarske i socijalne odnose u našoj zemlji. GSV ne smije postati puka forma u službi bilo koje strane. Isto vrijedi i za Ured za socijalno partnerstvo, čije je ponovno osnivanje svakako dobar pokazatelj daljnjeg razvoja socijalnog dijaloga. Taj ured, iako ga osniva Vlada, treba biti neovisan servis u poticanju dijaloga sve tri strane i na svim razinama.

Instituti socijalnog dijaloga uspostavljaju se na različitim razinama poput komunikacijskih linija, ali na svima nama je da ih koristimo što više za razgovore, da zovemo i dižemo slušalicu. Socijalni dijalog u svojim temeljima ostaje svakodnevni razgovor između radnika, njihovih predstavnika, i poslodavaca. Nemojmo to zaboraviti.

Individualizam

U oproštajnom govoru Krešimir Sever zaključio je da u Hrvatskoj, ali i na europskoj razini, nedostaje odgoja za solidarnost i socijalne pravde, da djecu od malih nogu trebamo odgajati za društvenu solidarnost. U školama djecu učimo kako je dobro biti poduzetnik, a bismo li ih trebali učiti i društvenoj solidarnosti?

– Svakako, već sam upozorio da je odgoj sadašnjih i budućih generacija ključan. Društvo koje želi postići svoje ciljeve mora puno raditi na odgoju mladih sukladno tome. Mislim da današnje generacije ustvari ne usmjeravamo nigdje. U boljem slučaju puštamo da to po svojem uvjerenju učine roditelji, a sve više tu ulogu preuzimaju internet i društvene mreže. Vidimo da, bez jasnog smjera, to vodi u naglašeni individualizam na granici sebičnosti te da pucaju spone društvene kohezije. Želimo li zadržati vrijednosti na kojima počiva ili treba počivati naše društvo, moramo ih uključiti u školovanje i odgoj.

Na kraju, mladi bi trebali naučiti i abecedu radnih odnosa. U svijetu rada provest će većinu svojeg života i nemojmo ih puštati da u njega ulaze potpuno nepismeni.

Sever kaže da može otići “doista miran i zadovoljan”. Što biste istaknuli kao najveće dosadašnje uspjehe Sindikata? Ima li razloga za zadovoljstvo?

– S obzirom na to koliko je Krešimir ugradio sebe i dao se sindikalnom pokretu u posljednja tri desetljeća, on to svakako može reći. Imajući u vidu s čime su se radnici i sindikati u Hrvatskoj nosili posljednja tri desetljeća, dovoljno je odati svima priznanje što jednostavno nisu posustali. Ne samo da su se održali, pokazali da su čvrsti i otporni, sindikati su i dalje vrlo aktivni.

Govorimo li o zadovoljstvu, sindikalni rad nije zahvalan, zadovoljstvo uspjesima kratko traje, a uvijek dolaze nove brige koje treba rješavati.

Javnost, radnici, sindikati, ali i političari pitaju se hoćete li nadmašiti Severa?

– To nemam namjeru ni pokušavati. Rekao sam odmah da velike cipele ovdje treba popuniti, stoga ću ja svakako ostati u svojima, a možda s vremenom i moj otisak malo naraste.

Kada bismo sindikalizam usporedili sa sportom, a slijede nam Olimpijske igre, tada bi to vjerojatno bio desetoboj. Svatko je bolji u nekim disciplinama, a rezultat se zbraja. Na kraju, NHS čini naših pedeset udruženih sindikata, a te sindikate čine njihovi članovi. Upravo ti sindikati, ti članovi i radnici trče utrku, a ja sam samo neko vrijeme preuzeo štafetnu palicu.

Kapital nije nacionalist ni ksenofob – niskim plaćama idemo “ravno do dna”

Upozoravate na tzv. race to the bottom, odnosno utrku do dna, za koju kažete da se već događa u svijetu, gdje se stranim radnicima nude i daju loši poslovi, ali tim spuštanjem standarda spušta se standard i za domaće stanovništvo i radnike. Kako mislite promijeniti taj trend?

– Kapital u svojoj osnovi nije nacionalist ni ksenofob. Njemu su svi dobri dok ga služe i drže glavu dolje. Stoga već i neki naši poslodavci umjesto da dignu plaće našim radnicima, počinju zapošljavati strane radnike, koji pristaju na manje. Tako kreće utrka prema dnu. Treba upozoravati na taj proces, ne pustiti da se događa neprimjetno, a nama se događa dvostruko. Dio naših radnika odlazi u Europu na tamo slabije plaćene poslove, a zamjenjuje ih se stranim radnicima koji dolaze na slabije plaćene poslove kod nas. Time nam se kroz radne odnose može početi događati i zamjena stanovništva. Nemojmo očekivati da će svi poslodavci, svakako ne oni inozemni, puno brinuti o tome.

Treba nastaviti razvijati sve plaće, posebno one srednje i niže razine, kako bismo digli standard i smanjili razlike te neutralizirali privlačnost bogate Europe našim građanima. Treba se nastaviti boriti protiv širenja sve veće baze slabo plaćenih poslova na kojima se danas nastoji sidriti neoliberalni kapitalizam. Neke slabo plaćene poslove možda je bolje i ne razvijati. Rast sam sebi nije svrha. Kakva će korist biti ako neka strana investicija na našem teritoriju ne zapošljava pretežno domicilnu radnu snagu i još vuče dobit van? Pametne i odmjerene politike prema zapošljavanju stranih radnika i njihove uspješne integracije u društvo bit će važne za našu budućnost.

Dražen KATALINIĆ

Foto: NHS

Vijeće je usuglasilo svoje pregovaračko stajalište („opći pristup”) o novoj direktivi koja predstavljanje radnika u velikim multinacionalnim tvrtkama nastoji učiniti učinkovitijim. Direktiva o europskim radničkim vijećima izmijenit će postojeću direktivu o europskim radničkim vijećima (ERV), čime će ih se lakše uspostaviti, bolje financirati i zaštititi.

Dosadašnja izuzeća od primjene direktive više neće vrijediti, što znači da će sve relevantne tvrtke podlijegati istim pravilima kada je u pitanju informiranje i savjetovanje radnika.

Cilj nove direktive

ERV predstavljaju europske radnike u velikim multinacionalnim tvrtkama koje posluju u najmanje dvije zemlje EU-a ili Europskog gospodarskog prostora (EEA). Oni su glavni instrument za informiranje i savjetovanje radnika o planiranim odlukama vezanim uz transnacionalna pitanja.

Novom direktivom nastoji se zakon koji regulira ERV učiniti jasnijim, učinkovitijim i lakšim za provedbu, uključujući jasniju definiciju transnacionalnih pitanja, stroža pravila za osnivanje ERV-a te jasnije i strože zahtjeve u slučajevima kada tvrtka odbije pružiti pristup informacijama ili inzistira na povjerljivosti podataka. ERV-ima će također biti zajamčen učinkovit pristup sudskim postupcima radi ostvarivanja njihovih prava. Druge predložene izmjene uključuju pojašnjenja troškova koje tvrtka snosi za ERV, veću rodnu ravnotežu među predstavnicima ERV-a i zahtjev da se poduzeća pravodobno savjetuju s ERV-ima kako bi postupak informiranja i savjetovanja ERV-a bio učinkovitiji, uključujući davanjem pisanog odgovora ERV-u prije donošenja odluke.

Pregovaračka pozicija Vijeća U svom općem pristupu, Vijeće:

• napominje da obveza nastojanja za rodno uravnoteženim članstvom u europskim radničkim vijećima ne bi trebala utjecati na nacionalne zakone i prakse o izboru i imenovanju predstavnika radnika

• naglašava da bi europskim radničkim vijećima trebalo dati dovoljno vremena da izraze svoje stavove prije bilo kakve odluke koja bi mogla utjecati na njih, uzimajući u obzir hitnost predmeta i osiguravajući da poduzeća nisu spriječena u donošenju odluka u slučajevima kada europsko radničko vijeće nije pružilo svoje mišljenje u razumnom roku

• jača odredbe o pristupu sudskim postupcima i (gdje je relevantno) upravnim postupcima, uključujući osiguravanje pokrivenosti troškova koji se odnose na pravno zastupanje i sudjelovanje

• pojednostavljuje pravila o kaznama zadržavajući popis čimbenika koji se mogu uzeti u obzir pri određivanju kazni, kao što su veličina i financijska situacija tvrtke, težina prekršaja i je li prekršaj bio namjeran ili iz nemara

• pojašnjava da se informacije mogu uskratiti ili tretirati kao povjerljive samo dok postoje razlozi koji opravdavaju ova ograničenja Sljedeći koraci Nakon što se Europski parlament dogovori o svom mandatu, započet će pregovori između dvaju suzakonodavaca s ciljem postizanja dogovora o direktivi. Nova pravila potom će se usvojiti nakon pravno-jezične revizije, a države članice prenijet će odredbe direktive u nacionalno zakonodavstvo u roku od dvije godine od njezina stupanja na snagu. One će primjenjivati odredbe Direktive najkasnije četiri godine nakon njezina stupanja na snagu.

„Kao jedno od ključnih načela Europskog stupa socijalnih prava, pravo radnika na savjetovanje o pitanjima koja su za njih relevantna u središtu je prioriteta belgijskog predsjedanja. Uvjeren sam da će danas dogovoreno pregovaračko stajalište pomoći osigurati da zaposlenici velikih multinacionalnih kompanija u EU-u mogu utjecati na odluke koje ih se tiču,“ izjavio je Pierre-Yves Dermagne, belgijski potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva i zapošljavanja

Izvor: VEČERNJI LIST

Sindikalist i predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) Krešimir Sever odgovara za Večernji list na tri pitanja

U Hrvatskoj tri četvrtine mladih i radno sposobnih živi kod roditelja. Iako to govori sve o stanju u našem društvu i mogućnostima da si ljudi osiguraju dostojanstvenu egzistenciju, što učiniti, kako tu poraznu statistiku promijeniti nabolje?

Mi moramo ponuditi mladima uvjete života koji će im biti prihvatljivi za ostanak, a ne koji će ih poticati na to da odu iz zemlje ili da ne odu od svojih roditelja jer nemaju uvjete. Danas, nažalost, veliki broj mladih traži svoju sreću i bolji život izvan Hrvatske. Dva su glavna razloge tome. Jedan su nestalni, nesigurni poslovi, a drugi je premalaplaćaod koje ne mogu dostojno živjeti. Ako maknemo ustranu to da dio mladih ostaje u roditeljskom domu zbog vlastitog komfora, najveći dio njih zapravo nema uvjete za napuštanje roditeljskog doma i osamostaljenje, nedovoljno su kreditno sposobni za podizanje kredita i kupovinu vlastitog doma jer su im plaće premale, a često nemaju ni stalan posao. Kada je riječ o podstanarstvu, i to ih si tek mali dio može priuštiti jer je izuzetno skupo biti i podstanar. Previsoke su cijene najma stanova jer ih dijelom diktira i dnevni najam apartmana koji je za iznajmljivače povoljniji, a apsolutno su previsoke i cijene kvadratnog metra stana, čak i uz uvjet ako se javnim novcem subvencionira dio kamate na kredite. Sve to mlade prisiljava da ostanu u roditeljskom domu, što je sve više udaljuje i od stvaranja obitelji, a kamoli rađanja djece.

Cijene stambenih kvadrata divljaju, penju se čak i do nevjerojatnih 4000 eura, dok prosječna neto plaća iznosi tek 1350 eura. Pa kako si onda priuštiti vlastiti stan?

Teško, gotovo nikako. Pa i ove cijene od 4000 eura za kvadratni metar nisu najviše cijene. Sada su te cijene od 4000 eura čak i po periferijama većih gradova u Hrvatskoj, posebice Zagreba. A u nekim novogradnjama koje su niknule u egzotičnijim dijelovima Zagreba cijene se kreću i više od 10.000 eura po kvadratnom metru. Nažalost, to mlade udaljava od mogućnosti kupnje vlastitog stana, osim ako nemaju izuzetno imućne roditelje koji će im to moći kupiti ili su, što je vrlo rijetko, na posebno dobro plaćenim poslovima. Svi drugi su prisiljeni ili ostati kod roditelja ili ići u skupi najam. Jedino pravo rješenje koje bi mladima ponudilo priuštivo stanovanje jest izgradnja javnih stanova za najam koje bi suradno gradile javne vlasti na nacionalnoj i lokalnim razinama. Ti bi se stanovi mogli davati u najam uz posebno povoljne uvjete jer javnim vlastima nije u interesu zarađivati na tim mladim ljudima nego im biti na usluzi i priuštiti im povoljno plaćanje najma stana, za razliku o privatnih iznajmljivača koji koriste povećanu potražnju za vrlo visoke zarade. Ti javni stanovi mogli bi se nakon određenog broja godina ponuditi na otkup tim istim ljudima koji su ih i iznajmili, a opet bez žudnje javnih vlasti za dodatnom zaradom, već doslovce da se uz uvažavanje svega što su njihovi stanari u njih ulagali, ti stanovi prodaju po njihovoj realnoj vrijednosti.

U proteklih godinu dana mnogima su plaće rasle, ali je pozitivan efekt toga izostao zbog inflacije. Valja se onda zapitati – raste li standard građana, stoji li na mjestu ili on zapravo pada?

Ako je suditi po statistikama, onda standard raste. Čak i ako gledamo standard hrvatskih građana u odnosu na prosjek EU vidjet ćemo da je taj udio posljednjih nekoliko godina vidljivo porastao. Međutim, taj rast je još uvijek nedovoljan da bi poticao one koji imaju prigodu otići da ipak ostanu u Hrvatskoj jer su plaće u razvijenim europskim i prekomorskim zemljama ipak daleko veće, dok su troškovi stanovanja neznatno veći, a hrane nerijetko čak i niži od onih u Hrvatskoj. Ne smijemo zaboraviti da su te visoke stope rasta krenule s niske osnove pa je, bez obzira na rast plaća, većini građana plaća i dalje preniska za dostojno življenje. Zato je neminovno da plaće u Hrvatskoj i dalje rastu većim stopama kako bi Hrvatska što prije prišla što bliže prosjeku razvijenih europskih zemalja i tako postala ugodnom i poželjno zemljom za život svojim građanima.

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najviša prosječna mjesečna neto plaća isplaćena u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. iznosila je 1 323 eura, što je nominalno niže za 0,2%, a realno za 0,9% u odnosu na ožujak 2024. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. iznosila je 1 830 eura, što je nominalno niže za 0,2%, a realno za 0,9% u odnosu na ožujak 2024.

Najviša prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za travanj 2024. isplaćena je u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti, u iznosu od 2 483 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 837 eura. Najviša prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za travanj 2024. bila je u djelatnosti Informacijske uslužne djelatnosti, u iznosu od 3 854 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 1 080 eura.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 17,9%, a realno za 13,7%. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 18,3%, a realno za 14,1%.

Medijalna neto plaća za travanj 2024. iznosila je 1 110 eura, dok je medijalna bruto plaća iznosila 1 500 eura.

Više informacija u Priopćenju na poveznici:

https://podaci.dzs.hr/2024/hr/76883

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najveći porast u skupini Restorani i hoteli, i to za 10,7%

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u svibnju 2024. u odnosu na svibanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 3,3%. U odnosu na travanj 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 0,1%.

Promatrano prema glavnim skupinama klasifikacije ECOICOP, na godišnjoj razini, najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u skupinama Restorani i hoteli, za 10,7% (doprinos porastu od +0,54 postotna boda), Prijevoz, za 5,9% (+0,82 postotna boda), Alkoholna pića i duhan te Obrazovanje, po svakoj skupini za 5,4% (doprinos porastu od +0,27 postotnih bodova u skupini Alkoholna pića i duhan te +0,04 postotna boda u skupini Obrazovanje), Zdravlje, za 5,3% (+0,17 postotnih bodova), Razna dobra i usluge, za 4,3% (+0,27 postotnih bodova), Rekreacija i kultura, za 3,8% (+0,20 postotnih bodova), Komunikacija, za 3,2% (+0,17 postotnih bodova), Hrana i bezalkoholna pića, za 2,8% (+0,74 postotna boda), te Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva, za 2,4% (+0,14 postotnih bodova).

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene harmoni ziranim indeksom potrošačkih cijena, u svibnju 2024. u odnosu na svibanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,3%. U odnosu na travanj 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 0,2%.

Više informacija u Priopćenju.

https://podaci.dzs.hr/2024/hr/76981

Foto: ITUC

Indeks globalnih prava Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) za 2024. godinu teško je čitati – jasan i žuran poziv na buđenje jer se ruše demokratske vrijednosti i temeljna prava oko kojih se većina zemalja složila na međunarodnoj razini.

Glavni tajnik ITUC-a Luc Triangle rekao je: “Već 11 godina Indeks prati brzi pad radničkih prava u svim regijama svijeta. Radnici su srce demokracije, a njihovo pravo da ih se čuje ključno je za zdravlje i održivost demokratskih sustava. Kada se krše njihova prava, napada se i sama demokracija. Demokracija, sindikati i prava radnika idu zajedno; jednostavno ne može jedno bez drugog.”

ITUC-ov Globalni Index prava sveobuhvatan je pregled radničkih prava utemeljenih u zakonima koji rangira 151 zemlju u odnosu na popis od 97 pokazatelja izvedenih iz konvencija Međunarodne organizacije rada i sudske prakse, i kao takav jedina je baza podataka te vrste. Zemlje ocjenjuje na ljestvici od 1 do 5+ na temelju stupnja poštivanja prava radnika. Prekršaji se bilježe svake godine od travnja do ožujka.

10 najgorih zemalja za radnike su: Bangladeš, Bjelorusija, Ekvador, Egipat, Esvatini, Gvatemala, Mianmar, Filipini, Tunis i Turska.

• Dvadeset dvoje sindikalista ubijeno je u šest zemalja: Bangladešu, Kolumbiji, Gvatemali, Hondurasu, Filipinima i Republici Koreji.

• U 12 zemalja uvjeti su zbog raspada vladavine prava toliko loši da su ocijenjene ocjenom 5+.

• Samo za dvije zemlje ocjena je poboljšana u 2024.: Rumunjska se pomaknula s 4 na 3, a Brazil sada ima ocjenu 4, poboljšanje u odnosu na 5 prošle godine.

• Lošiju ocjenu ima trinaest zemalja: Kostarika, Finska, Izrael, Kirgistan, Madagaskar, Meksiko, Nigerija, Katar, Ruska Federacija, Saudijska Arabija, Sudan, Švicarska i Venezuela

• 87% zemalja prekršilo je pravo na štrajk

.• 79% zemalja prekršilo je pravo na kolektivno pregovaranje.

• 75% zemalja isključilo je radnike iz prava na osnivanje ili učlanjenje u sindikat.

• 74% zemalja spriječilo je registraciju sindikata.

• U 65% zemalja radnici nisu imali ili su imali ograničen pristup pravdi.

• 43% zemalja ograničilo je slobodu govora i okupljanja.

• Radnici su uhićeni i pritvoreni u 74 zemlje.

• Radnici su doživjeli nasilje u 44 zemlje.

• Europa ima prosječnu ocjenu od 2,73, što je pad s 2,56 u 2023., nastavljajući brzo pogoršanje u odnosu na 1,84 u 2014. godini – najveći pad zabilježen u bilo kojoj regiji u svijetu u posljednjih 10 godina.

• Najlošija regija na svijetu za zaposlene je Bliski istok i Sjeverna Afrika, s prosječnom ocjenom 4,74, lošijom od 4,53 koju je dobila 2023. i 4,25 koju je imala 2014. Prava na kolektivno pregovaranje, na učlanjenje u sindikat i registraciju sindikata prekršile su sve zemlje u regiji.

Istinski demokratski pokret

Luc Triangle je zaključio: “Unatoč nekoliko skromnih poboljšanja, opća slika pokazuje nemilosrdan napad na građanske slobode, radnička prava i interese radnika. Index donosi priču o hrabrim radnicima i sindikalistima koji se suočavaju s teškim opasnostima kako bi poboljšali život svojih kolega i obranili demokratska prava. Ovo se događa u pozadini stalne, razorne krize troškova života, tehnološkog poremećaja koji brzo mijenja svijet rada i pogoršanja globalnih razina nasilnih sukoba u kojima se radnici suočavaju s katastrofalnim posljedicama rata.

Istinski demokratski pokret jedini je način na koji se ovi trendovi mogu riješiti, na održiv način. Pokret koji prelazi granice i sektore, dob i spol, rasu i religiju i ima moć, prisutnost i odgovornost da promijeni ravnotežu moći na svakom radnom mjestu, zemlji i globalnoj instituciji. Sindikati su taj pokret.

Zato, s objavom Indeksa 2024., u godini kada četiri milijarde ljudi treba glasovati, ITUC-ova kampanja Za demokraciju ima za cilj obraniti i ojačati demokraciju na radnom mjestu, u društvu i na globalnoj razini protiv interesa desnice usmjerenih na eroziju radničkih prava. Ovo je naša zajednička borba.

Mi smo najveći praktičari, branitelji i borci za demokratske vrijednosti koje provodimo svaki dan kako bismo stvorili pravedniji i sigurniji svijet za sve. Naš rad je sada ključniji nego ikada.”

Indeks globalnih prava ITUC-a za 2024. bit će objavljen 12. lipnja u 13:30 tijekom Međunarodne konferencije rada, u Međunarodnoj organizaciji rada, Ženeva, Švicarska. Objava se može pratiti online putem ove poveznice. Događaj će uključivati priloge i svjedočanstva predstavnika sindikata o kršenju prava s kojima se susreću radnici u nekim od najlošije ocijenjenih zemalja svijeta i uključivat će primjedbe Luca Trianglea, glavnog tajnika ITUC-a i Paape Danquaha, pravnog direktora ITUC-a.

Međunarodna konfederacija sindikata predstavlja 191 milijun članova u 337 nacionalnih sindikalnih središnjica (uključujući Nezavisne hrvatske sindikate) u 167 država i teritorija

Izvor:

https://www.ituc-csi.org/ituc-global-rights-index-2024?msdynttrid=1co6-BtkPVmLqs5yVn0StohBoWPQFhy-U0hjre1lo-4

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najveći porast u skupini Restorani i hoteli, i to za 10,4 posto

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u travnju 2024. u odnosu na travanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za3,7 posto. U odnosu na ožujak 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 0,7 posto.

Promatrano prema glavnim skupinama klasifikacije ECOICOP, na godišnjoj razini, najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u skupinama Restorani i hoteli, za 10,4 posto (doprinos porastu od +0,53 postotna boda), Alkoholna pića i duhan te Zdravlje, po svakoj skupini za 5,9 posto (doprinos porastu od +0,30 postotnih bodova u skupini Alkoholna pića i duhan te +0,19 postotnih bodova u skupini Zdravlje), Prijevoz, za 5,6 posto (+0,78 postotnih bodova), Obrazovanje, za 5,4 posto (+0,04 postotna boda), Razna dobra i usluge, za 5,0 posto (+0,31 postotni bod), Rekreacija i kultura, za 4,5 posto (+0,23 postotna boda), te Hrana i bezalkoholna pića, za 4,2 posto (+1,11 postotnih bodova).

Na mjesečnoj razini, najviše su u prosjeku porasle cijene u skupinama Odjeća i obuća, za 5,6 posto (doprinos porastu od +0,36 postotnih bodova), Restorani i hoteli, za 1,8 posto (+0,09 postotnih bodova), Hrana i bezalkoholna pića te Prijevoz, po svakoj skupini za 0,7 posto (doprinos porastu od +0,19 postotnih bodova u skupini Hrana i bezalkoholna pića te +0,10 postotnih bodova u skupini Prijevoz), Alkoholna pića i duhan te Rekreacija i kultura, po svakoj skupini za 0,6 posto (doprinos porastu od +0,03 postotna boda po svakoj skupini), te Zdravlje, za 0,5 posto (+0,02 postotna boda). Porast cijena na mjesečnoj razini ublažio je pad cijena u skupinama Stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva, za 0,8 posto (doprinos padu od -0,13 postotnih bodova) te Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje kućanstva, za 0,2 posto (-0,01 postotni bod).

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, u travnju 2024. u odnosu na travanj 2023. (na godišnjoj razini) u prosjeku su više za 4,7 posto. U odnosu na ožujak 2024. (na mjesečnoj razini), u prosjeku su više za 1,0 posto.

Izvor: DRŽAVNI ZAVOD ZA STATISTIKU

Najviša neto plaća isplaćena je u Financijskim uslužnim djelatnostima

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za ožujak 2024. iznosila je 1 326 eura, što je nominalno više za 6,3%, a realno za 5,4% u odnosu na veljaču 2024. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za ožujak 2024. iznosila je 1 834 eura, što je nominalno više za 7,3%, a realno za 6,3% u odnosu na veljaču 2024.

Najviša prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za ožujak 2024. isplaćena je u skupini Financijske uslužne djelatnosti, osim osiguranja i mirovinskih fondova, u iznosu od 2 033 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 841 euro. Najviša prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama za ožujak 2024. bila je u djelatnosti Računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti povezane s njima, u iznosu od 3 005 eura, a najniža u djelatnosti Proizvodnja odjeće, u iznosu od 1 085 eura.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za ožujak 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 17,3%, a realno za 12,7%.

Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za ožujak 2024. u odnosu na isti mjesec prethodne godine nominalno je viša za 17,9%, a realno za 13,3%.

Medijalna neto plaća za ožujak 2024. iznosila je 1 086 eura, dok je medijalna bruto plaća iznosila 1 459 eura.

Izvor: HRT

Predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Sever rekao je da velik dio hrvatskih radnika nema dostojno radno vrijeme, da bise trebalo težiti ravnoteži poslovnog i privatnog te skraćivanju radnog vremena uz zadržavanje plaće.

Na Međunarodni praznik rada, u radijskoj emisiji “U mreži Prvog” gostovali su ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić, predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Severi predsjednik Saveza samostalnih sindikata Mladen Novosel.

Svi sugovornici najprije su čestitali Međunarodni praznik rada, posebno onima koji danas marljivo rade, ali i obljetnicu vojno-redarstvene operacije Bljesak.

Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Mladen Novosel rekao je kako je u Hrvatskoj u ovom trenutku politika plaća veliki problem.

Novosel: U Hrvatskoj je u ovom trenutku politika plaća veliki problem

– Vlada je pokušala za državne i javne službenike donijeti Zakon o plaćama, na neki način nivelirati te koeficijente pod motom jednaka cijena rada za jednak rad. Koliko su to uspjeli, više ili manje, ima tu puno zadovoljnih i nezadovoljnih, ali ostaje još jedan velik dio privatnog sektora koji je u vlasništvu lokalne samouprave, dakle komunalna društva, predškolske odgojne ustanove itd. koje su u vlasništvu lokalne samouprave, gdje u ovom trenutku, ako nema kolektivnog ugovora, onda jedino ono što poslodavci smatraju da je obavezno bruto isplatiti, to je minimalnu plaću 840 eura. Sve drugo je stvar poslodavca, rekao je Novosel.

Piletić: Među prioritetima su ne samo radnička prava nego i mirovinski sustav

Ministar Piletić ističe kako je Hrvatska demokratska zajednica i na ove izbore izašla s jednim od najcjelovitijih programa rada za sljedeće četiri godine pod nazivom “Za sve izazove” i među prioritetima su ne samo radnička prava nego i ono što proizlazi iz svijeta rada, a to je mirovinski sustav.

– Tu smo jasno komunicirali koji su nam strateški ciljevi za sljedeće četiri godine i od tih ciljeva Hrvatska demokratska zajednica, neovisno o svojim partnerima, neće odustati, poručio je.

– Ono što i kolega Novosel i kolega Sever znaju i vjerujem da mogu i potvrditi da je Hrvatska demokratska zajednica u posljednjih osam godina vodila jedan otvoreni socijalni dijalog jer pitanje prava radnika, dostojanstvo njihova rada i sami materijalni uvjeti koji proizlaze iz rada jesu temeljna zadaća Vlade Republike Hrvatske, ali najbolja rješenja i najbolje politike donosimo kada imamo otvorene dijaloge, kada surađujemo s našim socijalnim partnerima, to su s jedne strane predstavnici radnika, ali isto tako i predstavnici poslodavaca, u ovom konkretnom slučaju Hrvatska udruga poslodavaca, kazao je.

Rekao je kako je usmjeriti gospodarski rast u sljedeće četiri godine temelj svih pregovora, pa tako i pregovora Hrvatske demokratske zajednice koja razgovara s partnerima.

Sever: Ljudi bi trebali imati uravnoteženje radnog i privatnog

Krešimir Sever rekao je kako je činjenica da smo u zadnjem desetljeću u početku bilježili rast plaća koji je bio snažniji od stope inflacije.

– Mi smo se tu ponadali i poveselili da će to biti snažna uzlazna putanja i dalje i da ćemo doista dizati standard, da će se platežna moć građana dizati i da ćemo na taj način konačno iskoračiti jer su plaće u Hrvatskoj bile apsolutno preniske, rekao je te dodao da je onda došla inflacija.

– Činjenica je da su plaće i tu snažno rasle, ali te cijene itekako su grizle te plaće sa svih strana. Činjenica je isto tako da kad govorimo o inflaciji, ona prati dan cijeli niz cijena proizvoda koji je u velikome dijelu preširok za prosječno hrvatsko kućanstvo. Prosječnom hrvatskom kućanstvu je najvažniji trošak. Vlada je napravila dobar potez stabiliziranjem cijena energije. Mi smo po cijeni energije doista predzadnji u Europskoj uniji, jeftinija od nas je jedino Mađarska, ali oni imaju posebne ugovore s Rusijom. S druge strane hrana je izuzetno skupa, ne samo zbog toga što mi nemamo dovoljno vlastite proizvodnje, nego je činjenica da zemlje iz kojih uvozimo hranu i koja se ovdje prodaje, tu hranu kod sebe prodaju jeftinije nego što je na kraju kupuju naši građani, rekao je Sever i dodao kako se s minimalnom plaćom od 677 eura ne može kupiti dovoljno hrane.

– Onoliko koliko je hrana poskupjela u zadnjih nekoliko godina, to je negdje gotovo 40%. To je izrazito snažan udar na svako kućanstvo, istaknuo je Sever.

Dodao je kako velik dio hrvatskih radnika nema dostojno radno vrijeme.

– Činjenica je da bi ljudi trebali imati uravnoteženje radnog i privatnog. Postizati tu ravnotežu silno je važno. Mi smo vrlo često imali poimanje poslodavačke strane koji su protumačili sebi da fleksibilizacija sustava rada znači da im je radnik uvijek na raspolaganju, a ne dio da treba oslobađati radnika, davati mu jasno područje za privatno i za radno. I ono što u tome svemu treba naglasiti, gdje god je moguće – treba težiti skraćivanju radnog vremena i zadržavanju plaće. Jer nije smisao novih tehnologija da njihovi gazde samo zgrču što više novca na robotima, umjetnoj inteligenciji, nego da se barem dio viška toga prihoda na taj način ostvarenoga podijeli s radnicima kroz povećanje njihovih plaća, kroz uplate u javne fondove, u fondove za dokvalifikaciju, prekvalifikaciju, kazao je Sever.

Ministar Piletić rekao je kako su kroz posljednje izmjene Zakona o radu prepoznali komponentu privatnog života i omogućili bolje uvjete rada roditeljima do djetetove osme godine.

– Zbog toga razmišljamo da i nekim sljedećim mjerama i pogodnostima omogućimo bolju ravnotežu privatnog i poslovnog, posebice za obitelji s više djece. Pitanje demografije nam je ključni izazov za sljedeće razdoblje, istaknuo je.

– Trebaju nam novi i dostatniji kapaciteti u dječjim vrtićima, dodao je.

Piletić je rekao kako treba voditi računa i o integraciji stranih radnika koji dolaze iz azijskih zemalja koji ne razumiju hrvatski jezik, da budu integrirani učenjem hrvatskog jezika.

– Za to su predviđena sredstva i uskoro kreću prve takve organizirane radionice, tečajevi hrvatskog jezika za strance. To je prvi korak, a onda sasvim sigurno jedna šira i dublja integracija na način da lokalna samouprava te ljude prepozna, ne samo kao radnike.

Izvor: HRT

Diljem svijeta godinama se ispituju modeli skraćenog radnog tjedna. Neke britanske tvrtke smanjile su tjednu satnicu na 32 sata uz jednaku plaću. To su pokušali i u Njemačkoj, pa odustali. U Belgiji, primjerice, mogu birati hoće li peti dan raditi od kuće ili na poslu. Provjerili smo bi li ideja o skraćenom radnom tjednu mogla zaživjeti i u Hrvatskoj.

Gost središnjeg Dnevnika HTV-a bio je predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever. On smatra da možda u ovom trenutku nije provedivo potpuno, ali da tome treba težiti.

– Ne treba se bojati tog iskoraka osuvremenjivanja sustava rada. Nove tehnologije, digitalizacija, automatizacija, robotizacija, umjetna inteligencija, sve to nas uvodi u jedan novi sustav rada gdje će trebati sve manje radnika za neke poslove. Idealno je zapravo skraćivanje radnog tjedna, skraćivanje satnice. Ono što je pri tome važno je zadržati i istu plaću. Čak dapače, plaće bi trebale i dalje rasti jer mi trebamo održati i potražnju. Uz svu automatizaciju ti roboti neće kupovati, roboti neće trošiti. Što znači da to treba rasporediti na način da ljudi rade kraće, da bude veća uposlenost. I ono što je vrlo važno u svemu tome je, treba vrlo jasno reći da ljudima ne pada proizvodnost rada s time što rade kraće, dapače proizvodnost rada raste, rekao je.

Osvrnuo se i na pitanje fleksibilnog radnog vremena.

– Dosad kad god se govorilo o fleksibilnosti sustava rada, onda su uvijek poslodavci to pojmili na način da im je radnik raspoloživ kad god ga trebaju. Međutim, cijela suština je upravo u tome da se poslodavac i radnik dogovaraju oko modela i načina rada, da radnik može što više obiteljskih, privatnih obveza pomirivati sa radnim obvezama i što je to više u ravnoteži, to je radnik zadovoljniji, tomu proizvodnost rada više raste, to je manje bolestan, manje je na bolovanjima. Dakle, fleksibilnost, uravnoteženost između rada i privatnog su izuzetno važni. U zemljama koje su to napravile, te zemlje su među najuspješnijim, istaknuo je Sever.

Na pitanje kako veliki broj stranih radnika utječe na tržište u Hrvatskoj rekao je kako sasvim sigurno utječe.

– Kad je riječ o broju radnih dozvola, znamo da ta brojka radnih dozvola nije uistinu i broj stranih radnika. Neki dobiju i dva puta radnu dozvolu, neki su dobili dozvolu, nisu ni pojavili, neki poslodavci nisu podigli. Tome će dosta pomoći i novi zakon o strancima koji bi upravo puno toga trebao regulirati, ali ti ljudi dolaze iz izrazito jeftinih sustava rada, gdje je primjerice neka prosječna plaća 140-150 eura kao iz Nepala, ali oni dolaze na one najslabije plaćene poslove i tu se cementira niska cijena rada. Na drugoj strani mi svojim plaćama ne možemo privući visoko obrazovane kadrove iz Njemačke, Austrije, Francuske, jer su u njihovim matičnim zemljama plaće ipak daleko veće, pa kako god okrenemo, s jedne strane ovi ruše cijenu rada na onim najnižim poslovima, a na drugoj strani mi moramo težiti da se i na jednim i na drugim poslovima plaće dignu, što će na neki način zapravo pogurnuti i domaću radnu snagu da ostane doma i s druge strane da možemo onda dobiti i ondje gdje trebamo još i kvalitetniju radnu snagu izvana. Jedna od tih kombinacija sigurni poslovi, dostojne plaće, dostojni uvjeti rada, organizacija radnog vremena tako da pomiruje obiteljsko i radno, to može doprinijeti stabilnosti sustava rada u Hrvatskoj i to je zapravo najbolji recept i poslodavcima da će imati kvalitetni i dobar rad, zaključio je Sever.

Zaposlenici ne bi imali ništa protiv toga da umjesto 40 rade 32 sata u tjednu za istu plaću i uz isti radni učinak.

– Mislim da bi definitivno bilo bolje i za državu i za same radnike. Imali bi više motivacije definitivno, smatra Mirta, prodavačica.

Više motivacije za rad dobili su Britanci kad su u jednogodišnjem eksperimentu u 60-ak tvrtki radnici radili 32 sata, uz obvezu da se plaća i radni učinak ne smanjuju. Bilo je manje bolovanja, a poslodavci su na kraju bili zadovoljni obavljenim poslom. Pola poduzeća nastavilo je raditi takvim tempom.

– Nakon Brexita Velika Britanija se bori s velikim ekonomskim problemima. Zapravo 4-dnevni radni tjedan je tamo doveo do toga da firme nisu otpuštale radnike. Dodatno smanjenje satnice u Hrvatskoj mislim da nije realno. Nama u Hrvatskoj generalno nedostaje radne snage. Smanjenje satnice znači da bi radnici bili puno opterećeniji radnim zadacima, rekao je Denis Čupić, direktor trgovačkog centra.

Problem bi bio i u tome što se radni učinak u djelatnostima poput proizvodnje ili trgovine uza svu moguću motivaciju ne može tek tako “skratiti” kao primjerice u informatičkom sektoru.

– Mnogi radnici rade puno intenzivnije da bi mogli nadomjestili one koji odlaze svakodnevno. Dolaze radnici iz trećih zemalja, dok se oni uklope u proizvodne procese, posebice u graditeljstvu, ugostiteljstvu mora proći određeno vrijeme. Dobra ideja, ali u ovom trenutku ona je u Hrvatskoj gotovo neprimjenjiva, smatra Mladen Novosel, Savez samostalnih sindikata Hrvatske.

Ekonomist Novotny podsjeća na to da Kinezi rade i po 7 dana u tjednu. Tu je produktivnost nemoguće sustići. Prisjetimo se gradnje Pelješkog mosta.

– Mi u Hrvatskoj imamo prilično visoku razinu dokoličarenja što pokazuju i podaci o produktivnosti Hrvatske. Hrvatska ima najnižu razinu produktivnosti rada u EU uz recimo Rumunjsku i Bugarsku, rekao je Damir Novotny, ekonomski analitičar.

No, zato kod nas u nekim djelatnostima prolaze modeli gdje se 40 sati tjedno rasporedi na četiri radna dana. Raste i broj tvrtki u kojima radnici rade 4 dana po devet sati, pa peti dan rade kraće. Već i to, pokazalo se, utječe na veću produktivnost.

Budućnost Europske unije trebala bi se graditi na društvenom napretku – uključujući kvalitetna radna mjesta te pravedne plaće i uvjete – a ne na nižim standardima, dogovoreno je na La Hulpe summitu koji je 16. travnja 2024. godine organiziralo belgijsko predsjedništvo. Cilj je deklaracije pripremiti buduću socijalnu agendu za razdoblje od 2024.-2029. godine i ponovno potvrditi europski stup socijalnih prava kao kompas socijalne politike EU-a za godine koje dolaze.

Deklaracija o budućnosti Europskog stupa socijalnih prava – koju su potpisali Europska konfederacija sindikata, Europska komisija, Europski parlament, Belgija kao predsjedavateljica Vijeća EU, Europski gospodarski i socijalni odbor, udruge poslodavaca SME United i SGIEurope te Socijalna platforma – navodi kako su potpisnici postojani u svojoj odlučnosti u postizanju socijalne Europe, s ciljem stvaranja društvenog i gospodarskog napretka, osiguravanja jednakih prilika za sve, kvalitetnih poslova i pravednih radnih uvjeta, smanjenja siromaštva i nejednakosti i poticanja pravednog i pravičnog prijelaza na klimatska neutralnost.

Deklaracija također uključuje sljedeće važne mjere:- Iako je prioritet očuvanje i stvaranje novih radnih mjesta kako bi se potaknula gospodarska uspješnost Unije, jednaku pozornost treba posvetiti kvaliteti tih radnih mjesta. Dostojni radni uvjeti ključni su za privlačenje i zadržavanje radnika, dok su snažno kolektivno pregovaranje, primjerene i pravedne plaće, podržavanje uključivog rasta i sprječavanje siromaštva zaposlenih ključni za vraćanje udjela rada u prihodu. Potpisnici također podsjećaju na ključnu ulogu socijalnih partnera u ovoj domeni.- Jačanje kolektivnog pregovaranja i socijalnog dijaloga, kao i promicanje uključenosti zaposlenika i prava radnika i njihovih predstavnika na informiranje, savjetovanje i sudjelovanje, ključno je za fleksibilnu i uključivu prilagodbu nadolazećim promjenama na europskom tržištu rada. U tom smislu ključni su međusobno povjerenje i suradnja između poslodavaca i radnika i njihovih predstavnika.- Akcije za prilagođavanje radnih uvjeta digitalnom dobu osiguravanjem poštivanja prava na isključenje i načela “čovjek kontrolira” umjetnu inteligenciju te reguliranje algoritamskog upravljanja.- Pristup “nulte vizije” s ciljem sprječavanja smrtnih slučajeva povezanih s radom, uključujući sprječavanje opasnosti za radnike od ekstremnih vremenskih uvjeta uzrokovanih klimatskim promjenama i potrebu za ubrzanjem postavljanja minimalnih standarda za opasne tvari.

Deklaraciju nisu potpisali krovna europska poslodavačka udruga Business Europe te Austrija i Švedska.

Više o Europskom stupu socijalnih prava na poveznicama:

https://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1607&langId=hr

https://belgian-presidency.consilium.europa.eu/media/bj0adazv/declaration-finale.pdf