10 godina hrvatske stagnacije: manje je stanovnika i zaposlenih, a više iseljenih
ŽIVOT U HRVATSKOJ 2006. I 2016.
Države iz srednjoeuropskog okruženja bile su uz bok Hrvatske, a Poljska i baltičke zemlje iza nas. Danas im svima gledamo u leđa
AUTOR: Dijana Jurasić
(VEČERNJI LIST) – Prije deset godina hrvatski građani vidjeli superspektivuu državi koja je bila na početku pristupnihpregovora s EU, vjerovali su da će imstandard rasti, da će s lakoćom otplaćivati kredite za stanove i aute. Što se deset godina poslijepromijenilou životu prosječnog građanina i ove zemlje? Hrvatska danas ima najmanje oko250.000 stanovnika manje,gotovo 100.000 manje zaposlenih,višestruko veći broj iseljenihnego 2006. i iza sebedesetljeće pada standardaili stagnacije za one optimističnije. Prosječan hrvatski građaninzazire od kredita, plaća mu se nije povećalani za kunuili je neznatno rasla, ne pegla više kartice na rasprodajama i strahuje dasutra može biti i gore. Ako smo se u nečemu približili razvijenim zemljama EU, to je samo uporastu razvodapa se danas raspada gotovo svaki treći brak, a udaljili smo se još više od razvijenih zemlja po stopi nataliteta jer se ubrajamo u zemlje s najnižim stopama nataliteta.
Iako je od 2006. prosječna mjesečna plaća naraslaza 1000 kuna, na 5633 kune, pojeli su jeskuplji život i režije. Usto, prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) iz travnja, većina radnika ne prima ni tu plaću jer je lani 54,1 zaposlen zarađivao neto od 2500 do 5500 kuna.
Uspoređujući život u Hrvatskoj 2006. i 2016., čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe:
– Te 2006. povećavao se standard građana i zaposlenost, kao i 2007. i 2008. Perspektiva je bila bolja, ljudi su imali optimizam koji je u sebi budio ipotrošački optimizam. Tada rasprodaje nisu izdržale ni tri poštena dana nakon kojih je najveći dio odjeće i obuće na policama trgovina bio poharan. Lakše su se dizali krediti, stambeni, namjenski, nenamjenski i kupovali auti, išlo se drukčije na ljetovanje i zimovanje, a onda je kriza počela uzimati danak. Danas su nakon sezonskih rasprodaja police tjednima prazne. Dio građana odustao je odtradicionalnih robnih i prehrambenih markijer si ih ne mogu priuštiti,plin i strujasu puno skuplji nego 2006.Radna mjesta se zatvaraju, a u situaciji u kojoj je 20% ili svaki peti radnik zaposlen na određeno, ljudi se ne usude više zaduživati kao 2006. kad smo imali tek 12% radnika na određeno. Duboko zabrinjava trend da je danas od novosklopljenih ugovora o radu njih 95% na određeno – kaže Sever.
Dok se 2006. iz Hrvatske odselilo tek oko7700 građana, lani se ta brojka popela prema DZS-u na gotovo30.000 ljudi, a demografi tvrde da se iz zemlje iseljava40-50 tisuća ljudi. A iseljavaju se uglavnommladi i visokoobrazovani, kojih je tek oko 18%, što je pogubno za zemlju koja se ubraja u najstarije europske nacije.
– Očekivanja građana bila su viša te 2006. i činilo se da svi imajušansu za oporavak, i bogati i siromašni. Danas je došlo dootrežnjenja građana, potrošačke aspiracije su smanjenje nakon iskustva s kreditima i kod onih koji nisu upali u dužničko ropstvo. Ulazak u EU doveo je do većeg iseljavanja mladih i za njih je pronalazak posla u članicama EU bio ispušni ventil, a za Hrvatsku je demografski problem.
Da nismo članica EU, pitanje je bi li društveni pritisak već prijeeksplodirao u zemlji, ovako se prikrivena socijalna bomba samo prolongira i ne znamo što danas čini elemente naše socijalne bombe. Je li to opasnost odneisplate mirovina, opasnost od toga da će nas progutati dugovi ili ugroza srednjeg sloja. Hodamo po živom pijesku u ovoj zemlji i ne znamo koliko je trajan oporavak i kolika je opasnost da javni i vanjski dug eskalira – govori sociolog dr.Drago Čengić, koji se bavi i ekonomskom sociologijom.
Hrvatska je u razvojnom smislu, kaže prof. socijalne politikeZdenko Babić, izgubila desetljeće u kojem je najblaže ocijenjeno stagnirala.
– Članice EU iz srednjoeuropskog okruženja te 2006. bile su uz bok Hrvatske, a neke kaoPoljska i baltičkezemlje iza nas. Danas im u ekonomskom pogledu Hrvatska svima gleda u leđa, a već nas je iRumunjska dostigla. Hrvatska je 2006. prema Eurostatu po razvijenosti bila na 58% prosjeka EU i ostala je na tome i 2015. Danas su nas, osim Bugarske, sve zemlje članice EU iz bivšeg istočnog bloka razvojno prestigle.
Jedina razlika u osobnom pogledu između 2006. i 2016. jest ta da je nezaposlenim građanima puno jednostavnije nego2006., zahvaljujućičlanstvu u EU, otići u neku od razvijenih zemalja EU i potražiti posao te tome i svjedočimo. Hrvatima je lakše otići tražiti ”perspektivu” negdje drugdje nego te 2006. i to je, moglo bi se reći, nešto pozitivno u zadnjem desetljeću iz individualne perspektive.
No s druge strane ta nova ”perspektiva” stvara velikedemografske problemekoji će u budućnosti imati i negativne socijalne implikacije ako se ne poduzmu mjere koje bi te trendove mogle bitno ublažiti – kaže Babić.
Iako je i 2006., govori Sever, prosječnoj obitelji za podmirenje redovitih potreba nedostajala četvrtina sredstava kao i danas, tada su se ljudi lakše zaduživali, a danas se zbog nesigurnog posla krajnje oprezno zadužuju, svjesni da i oni mogu biti lako blokirani kao onih više od300.000 blokiranih građana.
– Bilo kakva izvanredna situacija, osobito bolest u obitelji i smrtni slučaj ugrožava egzistenciju obitelji. Zbog rasta cijena prosječni građani teže se odlučuje ići na ljetovanje pa im hrvatsko more i turistička odredišta postaju sve manje dostupni. Ljudi nemaju više novca ni za sprovode ni za svadbe – rezimira Sever.
Iako su u lancu odgovornosti za proteklo desetljeće, ističe prof. Babić, odgovorniji oni na najvišim instancama upravljanja društvom zaslabe ili nikakve učinke u razvoju zemlje, svi smo, zaključuje, na neki način suodgovorni, osobito kad biramo one koji će u naše ime upravljati Hrvatskom. Dobro je to ponoviti uoči još jednih izbora.